Konjic je
jedan od najstarijih gradova naše zemlje i nemoguće je jednim tekstom reći
kojim sve znamenitostima baštini njegova općina, posebno ako se uzme u obzir
podatak da arheološki tragovi sežu i četiri hiljade godina unazad.
O ovom gradu prijatnom za šetnju prvi pisani tragovi
datiraju još iz 1382. godine, a smatra se da je nastao kao pogranična varoš
humske države na važnom putu koji je povezivao Bosnu s Dubrovnikom.
Prolazeći
kroz grad, vašem pogledu neće promaći atraktivni nacionalni spomenik – stara
Kamena ćuprija sagrađena 1682. godine. Svojom pričom prošla je kroz različite
etape sloveći i za remek djelo arhitekture 17. vijeka. No, 1945. godine
prilikom povlačenja činom bombardovanja ruše je njemački vojnici. Tada su ostali
sačuvani samo kameni stubovi, a obnovljena je u potpunosti 2009. godine.
U središtu Konjica nalazi se vjerska graditeljska
cjelina, još jedan nacionalni spomenik – Franjevački samostan i crkva sv. Ivana
Krstitelja. Za razliku od zgrade današnjeg samostana građene 1939. i 1940.,
objekat crkve nastajao je od 1895. do 1897., njen enterijer okončan je 1909.
godine, a zvonik sagrađen 1919. Samostanski muzej baštini značajnim predmetima.
Tu je zbirka slika, skulptura, knjiga, misnoga posuđa i ruha, te etnološka
zbirka.
Jedina džamija smještena na desnoj obali Neretve u
Konjicu je Repovačka džamija, djelo iz 1579. za koje se veže Hudaverdi
Mehmed-čauš Bosna, porijeklom od begovske porodice Repovaca. Legenda kaže da je
naredio neimarima da se minaret izgradi na lijevoj strani – strani srca, u znak
ljubavi prema preminuloj supruzi kao i kćerki. I ona je nacionalni spomenik.
Mnogi znaju da je
grad kojim protiče Neretva također mjesto rođenja slavnog Zuke Džumhura,
putopisca, slikara i karikaturiste. Rodna kuća ovog velikana djeluje kao
depadans Zavičajnog muzeja u Konjicu, koji je osnovan prije šest godina i za
kratko vrijeme postao neizostavno mjesto za upoznavanje prošlosti i prirodne
baštine konjičke općine.
Na planini Zlatar,
nedaleko od Konjica, nalazi se atomsko sklonište, objekat poznat kao Titov
bunker, čija je gradnja trajala 26 godina s utrošenih 4,6 milijardi dolara.
Zbog veličine – prostire se na 20.000 kvadratnih metara, sa 100 soba, uredima i
konferencijskim dvoranama – jasno je da je bio namijenjen vojnom i političkom
vrhu bivše Jugoslavije. Ovdje bi moglo boraviti 350 osoba punih šest mjeseci
bez kontakta s vanjskim svijetom.
