Konjic - mjesto rođenja Zuke Džumhura

Konjic je jedan od najstarijih gradova naše zemlje i nemoguće je jednim tekstom reći kojim sve znamenitostima baštini njegova općina, posebno ako se uzme u obzir podatak da arheološki tragovi sežu i četiri hiljade godina unazad.

O ovom gradu prijatnom za šetnju prvi pisani tragovi datiraju još iz 1382. godine, a smatra se da je nastao kao pogranična varoš humske države na važnom putu koji je povezivao Bosnu s Dubrovnikom.

Prolazeći kroz grad, vašem pogledu neće promaći atraktivni nacionalni spomenik – stara Kamena ćuprija sagrađena 1682. godine. Svojom pričom prošla je kroz različite etape sloveći i za remek djelo arhitekture 17. vijeka. No, 1945. godine prilikom povlačenja činom bombardovanja ruše je njemački vojnici. Tada su ostali sačuvani samo kameni stubovi, a obnovljena je u potpunosti 2009. godine.

U središtu Konjica nalazi se vjerska graditeljska cjelina, još jedan nacionalni spomenik – Franjevački samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja. Za razliku od zgrade današnjeg samostana građene 1939. i 1940., objekat crkve nastajao je od 1895. do 1897., njen enterijer okončan je 1909. godine, a zvonik sagrađen 1919. Samostanski muzej baštini značajnim predmetima. Tu je zbirka slika, skulptura, knjiga, misnoga posuđa i ruha, te etnološka zbirka.

Jedina džamija smještena na desnoj obali Neretve u Konjicu je Repovačka džamija, djelo iz 1579. za koje se veže Hudaverdi Mehmed-čauš Bosna, porijeklom od begovske porodice Repovaca. Legenda kaže da je naredio neimarima da se minaret izgradi na lijevoj strani – strani srca, u znak ljubavi prema preminuloj supruzi kao i kćerki. I ona je nacionalni spomenik.

Mnogi znaju da je grad kojim protiče Neretva također mjesto rođenja slavnog Zuke Džumhura, putopisca, slikara i karikaturiste. Rodna kuća ovog velikana djeluje kao depadans Zavičajnog muzeja u Konjicu, koji je osnovan prije šest godina i za kratko vrijeme postao neizostavno mjesto za upoznavanje prošlosti i prirodne baštine konjičke općine.

Na planini Zlatar, nedaleko od Konjica, nalazi se atomsko sklonište, objekat poznat kao Titov bunker, čija je gradnja trajala 26 godina s utrošenih 4,6 milijardi dolara. Zbog veličine – prostire se na 20.000 kvadratnih metara, sa 100 soba, uredima i konferencijskim dvoranama – jasno je da je bio namijenjen vojnom i političkom vrhu bivše Jugoslavije. Ovdje bi moglo boraviti 350 osoba punih šest mjeseci bez kontakta s vanjskim svijetom.

Ljepote Jablanice

Jablanica pripada gornjem regionu Hercegovine. Nalazi se ispod planina Čvrsnica i Prenj, prirodnih granica mediteranske i kontinentalne klime. Kroz centar grada protiče rijeka Neretva.

Prirodni resursi ove općine su ogromni i neiskorišteni i predstavljaju dobar oslonac za turistički razvoj. Jablaničko jezero, planine Prenj i Čvrsnica, skijalište Risovac, kanjon rijeke Neretve su prirodne ljepote kojih će te se dugo sjećati.

Jablaničko jezero pruža mogućnost za bavljenje sportovima na mirnim vodama, a kanjonom Neretve možete uživati u kajaku i raftingu. Planine Prenj i Čvrsnica su idealne za sportski lov i planinarenje, Risovac nudi sadržaje zimskog turizma i nalazi se u okviru Parka prirode Blidinje.

Eko selo Boračko jezero

Eko selo Boračko jezero osnovano je 2005. godine kao drustvo za sportsko-rekreativni turizam, hotelsko-turističko-ugostiteljske usluge i marketing.

Raspolaže sa 36.000 m2 uređenog prostora uz Boračko jezero, gdje se nalazi moderni auto-kamp. Postoji neposredan izlaz na jezero, gosti imaju priliku odmora, zabave i rekreacije na pontonskoj plaži. Čitav posjed se može obići pontonskim stazama, koje vode kroz prelijepu i očuvanu prirodu.

Na lokaciji "Eko sela" postoji restoran i kafeterija gdje se služe domaći, bosansko-hercegovačke specijalitete uz  ponudu vrhunskih vina, alkoholnih i bezalkoholnih pića.

U sklopu aktivnosti organizuje se Rafting na Neretvi. Postoji 10 rafting čamaca sa kompletnom opremom i vrhunski obučenim skiperima.

Organizuju se i jednodnevne izleti na Boračo jezero, izlete na Prenj, Rujište i Lukomir.

Ljepote Konjica

Opština Konjic leži na rijeci Neretvi neposredno uz Jablaničko jezero. Jedan je od najstarijih gradova BiH, koji je bio važan saobraćajni čvor u osmanlijskom periodu. Stoga je i arheološko naslijeđe opštine Konjic bogato, posebno spomenicima iz srednjeg vijeka.

Ovdje se nalazi jedno od najvećih vještačkih jezera u ovom dijelu evrope - Jablaničko jezero. Kameni most na Neretvi sagrađen je 1682 godine, a porušen 1945. Već 1946 sagrađen je betonski most koji je i danas u funkciji.

O historijskim zbivanjima, narodnom životu i običajima, o značajnim događajima, ljudima i legendama svjedoče i pričaju oko 4.160 stećaka na skoro 150 registrovanih nekropola. Bez sumnje, područje općine Konjic historijski je izuzetno bogat prostor. Na žalost, veliki broj spomenika je vremenom nestao, a sa njihovim nestankom Konjic, kao i svaka sredina, ostaje bez dijela svoje prošlosti, bez svjedoka na minula vremena.

Kruna cjelokupne ljepote su Boračko jezero i Neretva, koja, kao rijetko koja rijeka, ovako čista protiče po sredini grada, a koju  svakodnevno ukrašava pedesetak galebova. Neretva je najljepša krajem maja, kada riba počinje bolje da “uzima”, a pred zalazak sunca, na njene obale izađe desetine ribolovaca. Sve ljepote ovoga grada, Neretve, Boračkog jezera, Prenja, doline Neretvice i Idbarčice, kao i druge, ne mogu se opisati.

Karađoz-begova medresa u Mostaru

Mostar je nekada imao ukupno 11 medresa koje su predstavljale visoko obrazovne institucije toga vremena. Najstarija i najpoznatija među njima jeste Karađoz-begova medresa (KBM). Njen osnivač je Mehmed (Muhamed) beg Zaim.

Ova medresa je tokom svoga postojanja iznjedrila mnoge poznate učenjake (alime) iz oblasti islamskih nauka, književnosti, filozofije i dr. Iz novijeg perioda dovoljno je spomenuti velikog mostarskog učenjaka i učenika ove medrese Mustafu Ejubovića, koji je poznatiji kao šejh Jujo. Tu su i hadži Abdullah ef. Riđanović, hadži Ahmed Šaćir ef. Džabić, hadži Sidki ef. Karabeg. Ova trojica bili su i mostarske muftije. Karađoz-begova medresa neprestano je radila do 1918. godine. Ipak, njen rad biva obustavljen i vrata ove čuvene odgojno-obrazovne ustanove ostaju zatvorena narednih 77 godina.

Obnovom Ćejvan Ćehajine medrese, odnosno bivše zgrade Muzeja Hercegovine, omogućeno je preseljenje medrese u novi prostor. Svečano otvorenje novih odgovarajućih prostorija održano je 29. avgusta 1997. godine. Nastava je otpočela odmah 1. septembra iste godine. Zgrada je opremljena savremenim pomagalima i nalazi se u samome centru grada, neposredno uz kulu Starog mosta, zvanu Taru, s lijeve obale Neretve.

Gabela - Bogato arheološko nalazište na obali Neretve

Gabela je jedno izuzetno bogato arheološko područje na obali Neretve za koju se vezuje mnogo priča. Radi strateškog položaja Gabela je bila naseljena i u rimskim dobu iz kojega imamo ostatke ciglane i gospodarskih zgrada na periferiji mjesta.Od velikog broja srednjovijekovnih građevina su do danas najupečatljiviji ostaci stare utvrde te kamena ploča velikim krilatim lavom simbolom Mletačke republike. Za prevlast nad Gabelom sukobljavali su se razni politički i privredni interesi , Turci je zauzimaju 1477.godine. Nakon više neuspjelih pokušaja Mlečani 1694. zauzimaju Gabelu , potom mirom u Požarevcu 1718. godine , Gabela pripada Turcima, a Mlečani sve važnije građevina ruše lagumom. Gabela je ponovo pod Turskom upravom, no bez svoje nekadašnje moći. Za Austro-ugarske vladavine i izgradnje uskotračne pruge u Gabeli je bilo čvorište iz pravca Sarajeva za Dubrovnik i Metković.

Riječ “gabella” na talijanskom jeziku znači carina, koja se u Drijevima plaćala raznim gospodarima u srednjem vijeku. Ona je preuzela u nasljedstvo neretvansku trgovinu koja je nekoć bujno evala u rimskoj Naroni, današnjem Vidu, koji su u povijesnim dokumentima neki pisci često nazivali Starom Gabelom.

Pažnju svjetske javnosti Gabela je privukla i krajem prošlog stoljeća kada je meksički znanstvenik Roberto Salinas Price, proučavajući Ilijadu i Odiseju, razvio hipotezu prema geografskim informacijama u Ilijadi da je trojanski rat bio u dolini rijeke Neretve , odnosno da je Gabela bio Ilios , glavni grad države Troje.

Mitska Troja je po toj teoriji obuhvaćala područje od rijeke Cetine na istoku do Dubrovnika na jugozapadu i na sjeveru do Ivan planine, dakle cijela Hercegovina i dio Dalmacije. Također, tadašnja Troja obuhvaća i otoke Brač, Hvar, Korčulu, Mljet, Lokrum i druge, kao i poluotok Pelješac. Sam Price nije odustao od svoje tvrdnje da su drevni Trojanci živjeli na ovim prostorima i u knjizi je nastojao i dokazati.

Iako njegovu teoriju znanstvena javnost nikada nije prihvatila pa čak ni ozbiljnije razmatrala, Price je i dalje odlučan u tvrdnji kako su drugi u krivu, a da je jedino on detektirao sadržaj drevnih Homerovih spisa. Uzgred, Price sumnja kako je legendarni slijepi pjesnik Homer uopće ikada i postojao. Naime, on smatra kako su “Ilijada” i “Odiseja” narodne priče koje se samo pripisuju nepostojećem piscu.

Ljepote Počitelja

Počitelj me uvijek oduševljavao svojom ljepotom. To je nezaobilazno mjesto prilikom povratka sa mora. U Počitelj se mora svratiti i uvijek iznova uživam u ovom prekrasnom mjestu koje me vraća nazad kroz historiju.

Vjerojatno je postojao i prije ali se Počitelj prvi put spominje u pisanim dokumentima u 1444. godini kao sjedište župe. Turci osvajaju Počitelj 1471. godine i on je skoro postao sjedište kapetanije. Mletačkim osvajanjem Gabele 1694. godine dotadašnju ulogu pograničnog centra koje je imala Gabela preuzima Počitelj i zadržava je do 19. stoljeća.

Od važnijih građevina važno je spomenuti Hadži-Alijinu džamiju iz polovice 16.stoljeća, koja dominira gradićem, zatim Šišman-Ibrahin pašinu medresu (škola) sa originalnim bakarnim kupolama. Dalje markantnu poziciju ima i Sahat kula iz 17. stoljeća i hamam (kupatilo). Odmah do hamama nalazio se i han (svratište za karavane) koji je sada u fazi renoviranja , a prije je u njemu bio poznati restoran.

Ovo jedinstveno naselje uvršteno je na UNESCO-vu listu. Najzanimljiviji objekt u Počitelju je Sahat-kula, visoka tvrđava koja se na vrhu brda izdiže iznad grada. Ona je bila dom stražarima koji su pazili da ne bi došlo do moguće neprijateljske invazije kroz neretvansku dolinu.

Kanjon Rakitnice

Kanjon rijeke Rakitnice je stvarno nešto prelijepo. Rijeka Rakitnica je najveća pritoka rijeke Neretve. Ovaj kanjon razdvaja Bjelašnicu i Visočicu, i pruža se do jugoistoka Sarajeva.

Kanjon rijeke Rakitnice je jedan od najdubljih kanjona u Evropi. Duž cijelog kanjona se nalaze endemski primjerci flore i faune. Medvjedi, vukovi, veprovi, kune, divokoze svi su oni našli utočište u ovom nepristupačnom kanjonu. U regionu Dinarskih Alpa mogu se pronaći i 32 endemske biljne vrste. Dužinom cijelog kanjona kristalno čista planinska voda može se piti. Rakitnicu je moguće posjetiti i istraživati u periodu od maja do oktobra.

Radi svoje jedinstvene ljepote i nepristupačnosti Rakitnica je veliki izazov za planirare, alpiniste, ribiče kao i mnoge ljubitelje čistih prirodnih ambijenata. 

Kanjon Rakitnice nikoga ne ostavlja ravnodušnim i ukoliko ste u mogućnosti da posjetite ovaj raj na zemlji, onda to trebate uraditi. 

Mostar - Grad sa prelijepim Starim mostom

Mostar je za mene jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. To je grad u kojem bih mogla da živim. vijek me oduševljavao svojim ljepotama, kulturnim i historijskim spomenicima. Mostar je najveći grad Hercegovine. Ljeta su ovdje izuzetno topla. Imam prijatelja dole koji je dolazio u posjet u ove naše malo hladnije Travničke krajeve. Dolazio je u ljetnom periodu kada je bilo stvarno vruče i ovdje kod nas. Ali, njemu nije bilo nimalo vruče. Štaviše, morao je obući jaknu, sav je pomodrio. Nama je to sve izgledalo smiješno, ali on je navikao na vrelu mostarsku klimu. Jednostavno to je bio šok za njegov organizam. I nama se dešava nešto slično. Nama je dole prevruće i teško nam se naviknuti na tu klimu.

Osim klime, za Mostar se vezuju dva simbola, a to su Stari most i Neretva. Most je dug 29 metara, 4 metra širok i 24 metra visok. Stari most u Mostaru je podignut 1566. godine. Ne znaju se sa sigurnošću svi detalji gradnje ovog mosta, ali jedno je sigurno - nikoga nije ostavljao ravnodušnim. E, onda se desio taj odvratni rat i ova ljepota je bila jedna od meta koja je nastradala. Most je obnovljen 2004. godine i uvršten je na popis svjetske kulturne baštine UNESCO - a. Svake godine se tradicionalno održavaju skokovi sa ovog mosta, i ako ste u prilici da budete t kada se to dešava, definitivno to ne smijete propustiti.

Neretva je jedna od najljepših rijeka u Bosni i Hercegovini. Plijeni pažnju svojom izrazito zelenom bojom. Ima jedna legenda vezana za ovu rijeku, pa ću je podijeliti sa vama. Stara legenda kaže da jednom godišnje, u noći između 1. i 2. avgusta, rijeka Neretva svojim čudnim šumom, neki se zaklinju da je to rika, doziva svoje žrtve. Iz dubokih virova i brzaca tada dopire rika čudesnih podvodnih bića, koja se okupljaju i odabiru svoju žrtvu. Priča o čudnom strancu stiže iz davnih vremena, kada je Mostar bio sasvim maleni gradić. Jednog takvog 2. avgusta u grad je došao naočit mladić, žute kose i obrva. Nije se znalo od kuda je došao, ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio. Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima. Plijenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primijetili kada se, umoran i pregrijan od nesnošljive avgustovske vrućine (ćelopeka), ne znajući za legendu, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio. Danima poslije, vješti plivači sa Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao. Jedini trag njegovog boravka bile su haljine, pažljivo složene na stijeni. Nitko ih nije dirao. Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se „Žuti”, tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota. I dosadilo narodu prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj.

A onda, iznenada, jednoga jesenjeg dana, „Žuti” se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor. Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio u prazno. Bijaše obučen u istu onu odjeću, koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i niko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na sijelima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.

Od ostalih historijskih spomenika značajni su slijedeći - Kriva ćuprija ( minijaturna verzija Starog mosta ), Kule Tara i Halebija, Sahat kula, partizansko groblje i naravno nezaobilazna statua Bruce Lee - ja.