Kozija Ćuprija

Svi bosanci i hercegovci su čuli za most Kozija ćuprija. U legendama i predanjima ostalo je zabilježeno da je ćupriju podigao siromašni kozar, Meho. Njegove su se koze dugo zadržavale oko nekog grmlja na rijeci gdje on  pronađe ćup pun zlatnika. Tim je novcem platio sebi školovanje a kad je postao ugledan i bogat podanik Carevine, sagradio je most na Miljacki na mjestu gdje su mu koze ukazale na zlato.

Kozija ćuprija je jedan od četiri stara mosta na području grada koji su još uvijek sačuvani. Nalazi se u kanjonu rijeke Miljacke nekoliko kilometara istočno od Baščaršije. . Kozija ćuprija je bila mjesto na kojem su se dočekivali carski namjesnici – veziri. Svakom novom veziru pravio bi se doček na mostu. Sa Kozije ćuprije su Sarajlije  ispraćale i trgovce na put , te rođake i prijatelje na hadždž u Meku i Jeruzalem.

Ova ćuprija ima jedan luk sa dva kružna otvora koja služe za brz protok vode u vrijeme poplava. Duga je 42 m, a široka 4,75 m. Danas je popularno šetalište Sarajlija. Do Kozije ćuprije vodi 8 km duga staza, uz sami tok rijeke Miljacke koju ne rijetko koriste biciklisti. Uz šetalište se nalaze mnogobrojne stijene. Najpoznatija među njima je  Babin zub, veoma privlačan ljubiteljima ekstremnih sportova. Kozija ćuprija u Sarajevu je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Vrelo Bosne

Bosna je rijeka u Bosni i Hercegovini. Izvire iz kraških vrela u selu Vrutci u blizini Ilidže u podnožju planine Igman na 500 m nadmorske visine. Sam lokalitet izvora se naziva Vrelo Bosne i poznato je sarajevsko izletište. Vrela Bosne se nalaze u jugozapadnom dijelu Sarajevskog polja, u predgrađu Igman planine. Za njih se slobodno može reći da predstavljaju najljepši dio Sarajeva, ponos Sarajlija koji su oduvijek slobodne trenutke provodili u prekrasnom ambijentu uz žubor rijeke Bosne.

Na ovom mjestu se osjeća duh netaknute prirode i mnogobrojni posjetioci uživaju u čarima Vrela Bosne. Flora i fauna uz izvorište je bogata i specifična i doprinosi ljepoti pejzaža. Ipak, ono što je najljepše jeste samo izvorište rijeke Bosne, koja izvire iz nekoliko jakih kraških izvora na nadmorskoj visini od 492 m u području planine Igman.

Površina koju zahvata ovaj ravničarski kompleks veličine je 603 ha. Sam prostor izvorišta vrela Bosne bio je pod zaštitom od 1954.godine, a nakon stručne valorizacije cijelog prostora isto je proglašeno 2006.godine Spomenikom prirode - II kategorija po Međunarodnoj klasifikaciji unije za zaštitu prirode (IUCN).

Stari Rimljani i Osmanlije su upravo ovdje, na izvorima termalne vode gradili banje, a u vremenu Austro-Ugarske je bila mondeni centar Sarajeva. I danas se u ovom dijelu mogu vidjeti ostaci rimske kolonije Arheološki park Ilidža, Rimski most na Plandištu, te građevina iz vremena Austro-Ugarske (hoteli Ilidža, zgrada Općine i sl.).

Pravi fijakeri su još 1895. godine posjetioce prevozili Velikom Alejom do Vrela Bosne, a danas su turistička atrakcija.

Tvrđava Kastel u Banja Luci

Tvrđava Kastel je najpoznatija znamenitost grada Banja Luke i locirana je u srcu ovog prelijepog grada. Prilikom moje zadnje posjete Banja Luci, posjetila sam ovu tvrđavu i oduševila me. Stare zidine tvrđave Kastel tu su da nam probude znatiželju o istoriji ovog grada, ispričaju priču o bitkama, trgovini, uspjesima i padovima. Ukupna površina kompleksa Kastel iznosi 48.000 kvadratnih metara, od toga unutar bedema 26 610 kvadratnih metara, a izvan bedema oko 21.390 kvadratnih metara. Bedeme čine devet bastiona i dvije kapi kule u sklopu bedema. Unutar bedema nalazi se više objekata, među kojima centralni logor sa dvije kule i malim arsenalom, centralni arsenal, tzv. kamena zgrada, te više različitih zidova koji su dijelili i formirali pojedine interne prostore.

Posebno važan nalaz je antički žrtvenik posvećen bogu Jupiteru pronađen 1885. godine prilikom gradnje mosta preko Crkvene. Također, na prostoru tvrđave pronađeni su ostaci Slavenskog naselja iz perioda ranog srednjeg vijeka (od VIII do XII vijeka). U bosanskoj srednjovjekovnoj državi postojao je Vrbaški grad, koji se po jednoj pretpostavci nalazio na mjestu današnjeg Kastela. Međutim, po drugoj pretpostavci, Vrbaški grad se identifikuje sa Podgradcima u Potkozarju. Intenzivna izgradnja Kastela počinje u pretposljednjoj deceniji XV vijeka, za vrijeme Turske okupacije i vladavine Ferhad paše Sokolovića (1574-1588) koji pored ovog utvrđenja gradi i niz drugih objekata orijentalnog tipa.

U povelji iz 1525. godine precizno se navodi da je Banja Luka zapravo ime tvrđave koja se zvala CASTELL NOSTRO BAGNA LUCA. U Kastelu se nalazi rimski sarkofag nađen u Šargovcu, rimski miljokaz s nekadašnjeg puta Salona-Servitium. Danas je tvrđava Kastel spomenik I kategorije i mjesto na kome možete doživjeti duh minulog vremena.

Titov bunker kod Konjica

Ovo je nešto jako fascinantno i neobično, i imama jaku želju da posjetim ovo mjesto. Na planini Zlatar, nedaleko od Konjica nalazi objekat poznat kao Titov bunker. Na prvi pogled to izgleda kao obična kuća izgrađena usred ničega. Međutim, krije se velika tajna iza tih zidova.

Prije 33 godine izgrađeno je ovo atomsko sklonište, kao glavno komandno mjesto bivše JNA. Na samom objektu se radilo punih 26 godina a uloženo je 4.6 milijardi dolara. Za objekt su znala samo četiri službena zapovjednika, te radnici koji su morali potpisati ugovor o šutnji. Prostire se na 20 000 četvornih metara, a u njemu se nalazi 100 soba, uredi i konferencijske dvorane. U skloništu nema vlage jer se temperatura održava na nivou između 21 i 23 stepena Celzijusa. Namještaj je rađen od prvoklasnog slavonskog hrasta, osim Titovog kabineta koji je rađen od orahovine. Stolarija je rađena od aluminijuma i PVC-a.

Zbog veličine jasno je da nije bio namjenjen samo za Tita, nego i za vojni i politički vrh SFRJ, te sukladno uslovima, zalihama tu može boraviti 350 osoba punih 6 mjeseci bez kontakta sa vanjskim svijetom.

Bunker je sastavljen od tri dijela:

-Maskirni dio vidljiv je izvana i funkcija mu je osiguranje bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita.

-Metalna vrata dalje vode u srce atomskog skloništa na dubinu od 280 metara. Tuneli su veza između maskirnog dijela i atomskog skloništa koje može izdržati nuklearni udar od 20 kilotona.

-Posljednji dio ima 12 blokova, a sastoji se od protupožarnog sistema, sistema za zaštitu od nuklearnog udara i klima. Bunker ima alternativni izlaz kojeg nema na mapi, a vodi na 170 metara visoko brdo iznad objekta. 

Banja Luka - Grad zelenila

Grad Banja Luka je za mene jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Baš sam bila u ovom divnom gradu poslije nove godine i uživala sam maksimalno u ljepotama ovog grada.

Banjaluka je oduvijek bila «rajska dolina» sa mnogo zelenila, vode i voća o čemu svjedoče mnogi putopisci koji su posjetili Banjaluku. Banja Luka je i danas poznata po velikom broju zelenih površina (parkova i aleja) zbog čega je nazivaju «grad zelenila». U gradu i njegovoj bližoj okolini se nalaze tri banje (Srpske toplice, Slatina i Laktaši) sa izvorima termomineralne vode, čija su se ljekovita svojstva koristila još u antičkom periodu. Uz izvore termomineralne vode u Srpskim toplicama, vezan je jedan zanimljiv prirodni rezervat.

Osim prirodnih ljepota, Banja Luka obiluje i mnogobrojnim spomenicima kulture. Banski Dvor se nalazi u jednoj od dvije velelepne građevine u centru Banje Luke. Ove zgrade su izgrađene 1932. godine i služile su kao utočište mnogim upravnim i sudskim postupcima, kao i sjedište lokalnih vladara.

Pravoslavni hram Hrista Spasitelja je ikona koja će ubrzo postati obilježje za neuke. Njegove zlatne kupole i živopisni vanjski izgled vrijedni su fotografisanja i pamćenja kao simbola grada za posjetioce i građane. Oni koji tragaju za neočekivanom ljepotom ne treba da idu dalje od franciskanskog manastira Marija Zvijezda. Posjetioci mogu da vide rijetke i vrijedne knjige, uključujući poslanice Sv. Avgustina, kao i izuzetno vrijedne slike. 

Šetati Gospodskom ulicom znači dotaći samo srce Banje Luke. Samo ime označava ulicu za gospodu i u velikoj mjeri ukazuje na socijalnu i administrativnu funkciju koju ova ulica ima danas.Safikadin grob je stalno podsjećanje na strast i srce građana Banje Luke. Iako ima nekoliko verzija priče, legenda o Safikadi živi i danas u srcima romantičara. Safikada je bila mlada djevojka ludo zaljubljena u vojnika koji je bio stacioniran u Kastelu u Banjoj Luci. Njihove kulturološke i vjerske razlike nisu mogle umanjiti snagu njihove ljubavi. Neminovno, vojnik je poslan u rat. Kada je čula za njegovu smrt Safikata je bila skrhana od bola, iako se njena porodica potajno radovala što je ovoj posebnoj vezi došao kraj. Ubrzo, njena porodica je upoznala Safikadu sa drugim mladićem s namjerom da ih vjenča. Priča kaže da je Safikada, obučena u vjenčanicu, krišom otišla do Kastela nešto prije podneva, kada je planirano ceremonijalno ispaljivanje topa. U očaju, Safikada se ispriječila ispred topa kada je ispaljivan, i time zapečatila sudbinu njene istinske ljubavi. Njena porodica, osramoćena i postiđena, odbila je da je sahrani. Neki dobrodušni građani su podigli spomenik ublizini tvrđave u njenu čast. Danas, mladi ljubavnici pale svijeće u spomen Safikade i time se zaklinju na besmrtnu ljubav jedno drugome.

Naravno, tu je i prelijepi Kastel ali njega ostavljam za jedan drugi post.

Rostovo - Zračna banja

Kada sam prvi put vidjela Rostovo, bila sam fascinirana. Zelenilo me očaralo svojim izgledom – čista priroda u svom najljepšem izdanju.

Rostovo je geografski locirano na raskrsnici puteva: Sarajevo – Zenica – Novi Travnik – Bugojno – Kupres – Livno-Split. Udaljeno je smo 15 kilometara od Bugojna, 110 kilometara od Sarajeva, 120 od Mostara, 60 kilometara od Zenice i 160 od Splita.

Zajedno sa svojim zelenim poljima i brdima nakićenim kućama, vikendicama i mjestima za odmor i rekreaciju, ovaj kutak otkriva bajkovitu stranu Bosne i Hercegovine. U ljetnim danima Rostovo svojim zelenilom pomalo podsjeća na svog ruskog imenjaka, grad Rostov, jedan od najstarijih gradova u Rusiji i važno turističko središte u takozvanom Zlatnom prstenu, na obalama jezera Nera u Jaroslavljskoj oblasti.

Uglavnom uređene oranice i čista polja, brojni potoci, mogu vas na trenutak navesti na pomisao da se nalazite u planinama Švicarske, u Schwarzwaldu, na njemačkom jugozapadu ili, pak, na uređenim poljoprivrednim dobrima u sjevernoj Njemačkoj…

Kako god, istinska je to, slažu se i posjetioci i domaći stanovnici, luka mira u srcu Bosne.

Rostovo je poznato i kao zračna banja, jer ima dosta primjera ljudi koji su ozdravili boraveći na zraku ovdje. Rostovo je bilo u žiži javnosti 1984. godine kada je tamo otvoren sportsko-rekreacioni centar za potrebe Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Iako je ovaj kraj često posjećen samo zimi, kada nudi obilje uživanja u zimskim sportovima, nema sumnje da i u vrelim ljetnim danima ovo može biti izvrsno mjesto za bijeg od gradske vreve i vrućeg asfalta.

Rostovo nudi i relativno bogatu sportsko-reakreacijsku ponudu, staze za planinarenje, za brdski biciklizam i sportsko-rekreacijsko jahanje.

Prošle godine sam zadnji put išla na Rostovo i uživala sam u paraglidingu. Ljubitelji ovog sporta često ovdje dolaze jer im je povoljan vjetar.

                

Sarajevska Baščaršija

Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine, i ovaj grad obiluje mnogim ljepotama, a Baščaršija je nešto što svi znaju i mjesto koje nas vraća u daleku historiju.

Riječ "Baš-čaršija" doslovno znači "glavna čaršija" i označava prostor baščaršijskog trga oko sebilja, da bi se kasnije naziv proširio na cijelu današnju Staru sarajevsku čaršiju. Formira se polovinom XV stoljeća kao privredni dio novog naselja orijentalnog tipa kojem urbani kostur čine objekti podignuti sredstvima Isa-begova vakufa. Čaršija je građena po ugledu na arapski suk, niz prostranih placeva povezanih bezbrojnim spletom uličica.

Gazi Husref-beg je podigao svoju džamiju 1530. godine.Gazi Husref-beg je u Baščaršiji izgradio i  medresu, biblioteku, hanikah, hamam, bezistan, Morića han, sahat-kulu, te niz drugih objekata. Baščaršija je svoj najveći uspon dostigla u drugoj polovini 16. vijeka. Postojalo je 80 raznih vrsta zanata, organizovanih u jake cehovske organizacije. Čaršija je bila podijeljena po ovim zanatima tako da su u svakoj ulici bili dućani za jedan ili više srodnih zanata (npr. ulice Kovači, Kazandžiluk, Sarači).U ovom periodu izgrađen je čitav niz trgovačkih objekata, poput bezistana, hanova, i karavan - saraja. Sarajevo je bio važan centar trgovine na Balkanu, a imao je čak tri bezistana (danas još uvijek postoje Gazi Husref-begov Bezistan i Bursa Bezistan).

Baščaršija je uvijek bila srce Sarajeva. Mnogobrojni golubovi, zanatske radnje, kaldrma - to se samo neka od obilježja Baščaršije. 

Pećina Bijambare

Pećina Bijambare je nešto sasvim izuzetno lijepo i rijetko,jedna prirodna ljepota koja se ne sreće svaki dan. Između sela Nišići i Krivajevići, u Ilijaškoj opštini, na putu Sarajevo-Olovo, odvaja se šumski put dug oko 2 km, kojim se kroz prelijepi ambijent crnogorične šume dolazi do Bijambara. Bijambarsku pećinu čine tri speološka objekta: Gornja Bijambarska pećina, Srednja Bijambarska pećina, koja se sastoji od četiri dvorane koje su bogate pećinskim ukrasima. U četvrtoj dvorani, koja je i najveća, nalaze se brojni stalaktiti i strop je prekriven nakitom. Po ukrasima, koji su raznovrsni po obliku i veličini, ova pećinska dvorana je jedna od najljepših u BiH.

U blizini pećine je i potok Bradić sa jezerom i vodenicom, te potok Bjelila, koji presjeca bijambarske šume i proplanke. Područje Bijambara, sa Bijambarskom pećinom, je jedno od rijetkih izletišta koje odgovara svim ljubiteljima prirode: predstavlja pravi ugođaj za ljubitelje pećine, bistrih voda, borove šume i šumske tišine.

Glavna pećina je dosta velika, i njena dužina iznosi 420 m (duž glavne staze, bez sporednih staza), sa 4 velika hodnika čiji prečnik doseže i do 60 m, a koji su visoki i preko 30 m. Jedan od hodnika (zadnji), se zbog svoje impresivne veličine najčešće naziva “koncertna dvorana“. Pećina je bogata oblicima pećinskog nakita kao što su stalaktiti, stalagmiti, draperije, bigrene kade, stubovi i slično. Trenutno je nastanjena kolonijom šišmiša i cvrčaka, a moguće je naći i druge stanovnike.

Nakon kratkih istraživanja 1967. godine, u Gornjoj bijambarskoj pećini pronađen je alat za obrađivanje kamena, ostatak pećinskog čovjeka. Najvjerovatnije da se još ovog alata može iskopati. Kosturi starih medvjeda, jelena i drugih životinja su također otkriveni u nekim od pećina.

Park prirode Tajan

Jedna od turistički atraktivnih lokacija je Park prirode “Tajan” koji se nalazi između općina Zavidovići, Kakanj i Vareš, na nadmorskoj visini 1297 m. Područje Parka prirode bogato je kanjonima, prirodnim kamenim mostovima sa pećinama, jezerima, speleološkim objektima, endemskim biljkama. Brojni planinski vrhovi, rijeke, jezero, dugački podzemni tokovi, kanjoni i vodopadi, pećine i jame, veliko kraško vrelo i arheološka nalazišta čine Nacionalni park Tajan, koji je 2008. godine proglašen zaštićenim područjem. To je ujedno i najmlađe zaštićeno područje u Bosni i Hercegovini. 

U Tajan parku možete vidjeti i mnoge životinjske vrste, kao i arheološka i paleonološka nalazišta. Turisti posjećuju ovaj park kako bi doživjeli iskustva adrenalinskih sportova, kao što su rafting i XC cross trke. Također, park Tajan je idealan za brdski biciklizam. Ukoliko želite možete iznajmiti i opremu za brdski biciklizam, kao i za planinarenje.

Dinamični eko-sistem parka prirode "Tajan" domaćin je brojnim endemskim biljkama. Ovdje možete pronaći endemski Bosanski Ljijan (Iilium bosnaiacum), koji je vijekovima bio simbol bosanske države. Na ulazu u Lukinu pećinu je 30 cm široki bršljan (hedera helix). Na nekih 10 km od parka "Tajan" raste Gegersenova mlječika (Euphorbia gregersenii fam, Euphorbiaceas), još jedna zaštićena biljka koja se nalazi na crvenoj međunarodnoj listi ugroženih biljaka. 

Guste šume koje prekrivaju cijeli park su dom medvjedima, vukovima lisicama, jelenima, zečevima, divljim mačkama, veprovima i lještarkama. Sve pećine na području su dom šišmišima koji su ozbiljno ugroženi u Evropi i crnim medvjedima. Rječice i potoci su bogati ribom i rakovima. Istraživanja su otkrila paleontološka nalazišta pećinskog medvjeda, pećinske hijene i crvenog jelena, stara preko 15,000 godina.

Jedan od najljepših kanjona u Bosni i Hercegovini je svakako kanjon Mašica. Dubina kanjona je 350 metara a na pojedinim mjestima širok samo 3 metra. Kada se kanjon napuni vodom od kiše formira se potok Suhodol. Kanjon je bogat mnogim pećinama u kojima medvjedi nalaze skrovište za svoj zimski san. Kanjon Mašica se može koristiti za odmor i rekreaciju, ali i obavljanje raznih obuka, uključujući i ronilačke. U ljetnom periodu ovaj kanjon vam omogućava i kupanje.

Ukoliko volite vodopade sigurni smo da će vas oduševiti dva vodopada rijeke Gostović. Gostović je rijeka koja je u proljeće i jesen izazov za ekstremne kajakaše, a za  ljubitelje raftinga tu je Krivaja koja se proteže kroz kanjone.

Gabela - Bogato arheološko nalazište na obali Neretve

Gabela je jedno izuzetno bogato arheološko područje na obali Neretve za koju se vezuje mnogo priča. Radi strateškog položaja Gabela je bila naseljena i u rimskim dobu iz kojega imamo ostatke ciglane i gospodarskih zgrada na periferiji mjesta.Od velikog broja srednjovijekovnih građevina su do danas najupečatljiviji ostaci stare utvrde te kamena ploča velikim krilatim lavom simbolom Mletačke republike. Za prevlast nad Gabelom sukobljavali su se razni politički i privredni interesi , Turci je zauzimaju 1477.godine. Nakon više neuspjelih pokušaja Mlečani 1694. zauzimaju Gabelu , potom mirom u Požarevcu 1718. godine , Gabela pripada Turcima, a Mlečani sve važnije građevina ruše lagumom. Gabela je ponovo pod Turskom upravom, no bez svoje nekadašnje moći. Za Austro-ugarske vladavine i izgradnje uskotračne pruge u Gabeli je bilo čvorište iz pravca Sarajeva za Dubrovnik i Metković.

Riječ “gabella” na talijanskom jeziku znači carina, koja se u Drijevima plaćala raznim gospodarima u srednjem vijeku. Ona je preuzela u nasljedstvo neretvansku trgovinu koja je nekoć bujno evala u rimskoj Naroni, današnjem Vidu, koji su u povijesnim dokumentima neki pisci često nazivali Starom Gabelom.

Pažnju svjetske javnosti Gabela je privukla i krajem prošlog stoljeća kada je meksički znanstvenik Roberto Salinas Price, proučavajući Ilijadu i Odiseju, razvio hipotezu prema geografskim informacijama u Ilijadi da je trojanski rat bio u dolini rijeke Neretve , odnosno da je Gabela bio Ilios , glavni grad države Troje.

Mitska Troja je po toj teoriji obuhvaćala područje od rijeke Cetine na istoku do Dubrovnika na jugozapadu i na sjeveru do Ivan planine, dakle cijela Hercegovina i dio Dalmacije. Također, tadašnja Troja obuhvaća i otoke Brač, Hvar, Korčulu, Mljet, Lokrum i druge, kao i poluotok Pelješac. Sam Price nije odustao od svoje tvrdnje da su drevni Trojanci živjeli na ovim prostorima i u knjizi je nastojao i dokazati.

Iako njegovu teoriju znanstvena javnost nikada nije prihvatila pa čak ni ozbiljnije razmatrala, Price je i dalje odlučan u tvrdnji kako su drugi u krivu, a da je jedino on detektirao sadržaj drevnih Homerovih spisa. Uzgred, Price sumnja kako je legendarni slijepi pjesnik Homer uopće ikada i postojao. Naime, on smatra kako su “Ilijada” i “Odiseja” narodne priče koje se samo pripisuju nepostojećem piscu.

Kanjon rijeke Tare - Suza Evrope

Rijeka Tara teče između granice Bosne i Crne Gore, od čega je 30 km njenog toka u Bosni, a ostatak je u Crnoj Gori. Izvire u planinskom lancu smještenom na sjeveru Crne Gore i teče 140 km dok se ne susretne sa rijekom Pivom, nakon čega nastaje jedna od najdužih i najvećih rijeka na Balkanu, rijeka Drina. Kanjon je dugačak 82 km, što je drugi kanjon po dužini u svijetu - odmah iza kanjona Kolorado. Osim ljubitelja prirode i ribolovaca ovaj kanjon privlači i adrenalinske ovisnike. Rangiran kao nivo 3-5, ovdje se nudi jedan od najintenzivnijih i najzahtjevnijih raftinga u Evropi. Vožnja na pravim splavovima, načinjenim od međusobno uvezanih debala i masivnim drvenim kormilom predstavlja zaista jedinstveno iskustvo.

Flora rijeke Tare je uspjela da sačuva brojne vrste biljnog svijeta koje vode porijeklo još iz daleke prošlosti. I ono što je najinteresantnije, mnoge od ovih vrsta su uspjele da sačuvaju svoja iskonska obilježja karakteristična za daleku prošlost. Tako u dolinama Tare možemo sresti sačuvane pojedine vrste tercijalne flore iz ledenog doba. Osim ovih vrsta, biljni svijet u kanjonu se karakteriše šumama različitih vrsta: cera, jasena, bukve, crnog jasena i breze. Veliki dio kanjona obrastao je pojedinim stablima četinara, a medju njima posebno mjesto zauzima crni bor.

Poznаtа je kаo „Suzа Evrope“. U gornjem toku vodа iz rijeke se može slobodno piti. Veći dio rijeke Tаre (uključujući njen kаnjon) je pod UNESKO-vom zаštitom kаo dio Nаcionаlnog pаrkа Durmitor. Njeni fantastični pejzaži, pitome doline i divlje šume, brzaci nad kojima se nadvijaju crni borovi i divna plava boja vode, oduzimaju dah i najprobirljivijim svjetskim putnicima.

Trnovačko jezero - Dragulj netaknute prirode

Ovo jezero je dragulj netaknute prirode i boja ovog jezera je zeleno plave boje, izgleda krajnje zadivljujuće. Trnovačko jezero se nalazi u krajnjem zapadnom dijelu Crne Gore, nedaleko od granice prema Bosni i Hercegovini.

Da bi došli do ovog jezera, trebate se dobro namučiti. Naime, potrebno je oko 5-6 sati napornog hoda, ali se sav taj trud na kraju isplati kada vidite pred sobom ovu nevjerovatnu ljepotu.

Veliko kristalno čisto i modro jezero, u čijoj se površini ogleda vijenac planina. Trnovačko jezero je okruženo sve samim divovima čija visina je preko 2000 metara: Maglić,Bioč. Volujak.

Prosječna temperatura jezera u toku ljetnih mjeseci iznosi ugodnih 20 stepeni celzijusa, što je idealno za kupanje i osvježenje.. Jezero je bogato ribom, tako da se može uživati i u ribolovu.

Nadmorska visina Trnovačkog jezera je 1517 m, oko 600 metara je u prečniku i srcolikog je oblika sa varirajućom dubinom. Oblik jezera i impresivan ambijent u kome se nalazi čini ga možda i najljepšim jezerom u ovom regionu. U blizini jezera je i jedna od posljednjih prašuma u Evropi, Perućica.

Ljepote Počitelja

Počitelj me uvijek oduševljavao svojom ljepotom. To je nezaobilazno mjesto prilikom povratka sa mora. U Počitelj se mora svratiti i uvijek iznova uživam u ovom prekrasnom mjestu koje me vraća nazad kroz historiju.

Vjerojatno je postojao i prije ali se Počitelj prvi put spominje u pisanim dokumentima u 1444. godini kao sjedište župe. Turci osvajaju Počitelj 1471. godine i on je skoro postao sjedište kapetanije. Mletačkim osvajanjem Gabele 1694. godine dotadašnju ulogu pograničnog centra koje je imala Gabela preuzima Počitelj i zadržava je do 19. stoljeća.

Od važnijih građevina važno je spomenuti Hadži-Alijinu džamiju iz polovice 16.stoljeća, koja dominira gradićem, zatim Šišman-Ibrahin pašinu medresu (škola) sa originalnim bakarnim kupolama. Dalje markantnu poziciju ima i Sahat kula iz 17. stoljeća i hamam (kupatilo). Odmah do hamama nalazio se i han (svratište za karavane) koji je sada u fazi renoviranja , a prije je u njemu bio poznati restoran.

Ovo jedinstveno naselje uvršteno je na UNESCO-vu listu. Najzanimljiviji objekt u Počitelju je Sahat-kula, visoka tvrđava koja se na vrhu brda izdiže iznad grada. Ona je bila dom stražarima koji su pazili da ne bi došlo do moguće neprijateljske invazije kroz neretvansku dolinu.

Tvrđava Vranduk - Kapija Bosne

Gledano kroz historiju Vranduk predstavlja jednu od najznačajnijih tvrđava u Bosni i Hercegovini. Ona je poznata i kao „kapija Bosne“ ili „ključ Bosne“, jer, kako tvrde Vrandučani, nijedan osvajač nije mogao ući u Bosnu dok ne bi osvojio ovu tvrđavu.

Srednjovjekovni bosanski grad, koji je izvorno bio namjenjen za čuvanje velikana, prvo banova pa poslije i kraljeva. Kralj Tomaš je Vranduku posvetio posebnu pažnju, pa je ispod grada podigao Crkvu sv. Tome, svog zaštitnika, za koju je od pape dobio posebne povlastice. Tvrđava je prvenstveno osnovana od strane Rimljana u svrhu odbrane, na uzvišenju 10 km od centra Zenice, i tako kao na dlanu ponosno nadzire okruženje.

Za vrijeme turskih osvajanja Vranduk je služio kao politički zatvor, gdje su svoje živote okončali mnogi protivnici Osmanskog carstva. Kako svako doba donosi nešto svoje tako je i uz samu tvrđavu sagrađena i džamija Sultana Mehmeda Fatiha, a ispod Vranduka se proseže i tunel sagrađen za vrijeme Drugug svjetskog rata. Stari grad Vranduk je zadnjih godina restauriran i pretvoren u muzej pa je kao takav vrlo privlačan za posjetitelje.

Stari grad u Vranduku pripada tipu brdskog utvrđenja. Tvrđava je, i pored kasnijih prepravki, sačuvala izvorne oblike, koji podsjećaju na rana rješenja europskih utvrđenja. U srednjem vijeku je glavna kula bila viša a prostor obora podijeljen zidom. Mala kula i istočni zid naknadno su dograđeni u svrhu zaštite ulaza u tvrđavu. U sklopu obora nalazilo se više objekata različite namjene, a pronađeni su i ostaci „Dizdareve kuće“.

Unutar zidova Starog grada pronađeni su brojni arheološki nalazi iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda: posude, nakit, novčići, alatke, mamuze, i sl.  Svi nalazi su pohranjeni u  Muzeju grada Zenice.

Vrandučka stara džamija poznata i kao Džamija sultana Fatiha sagrađena je nakon što su 1463. godine Osmanlije osvojile Vranduk. Vrandučka džamija je bila tvrđavska džamija sagrađena direktno uz utvrdu. Ovakve džamije obično nisu imale česmu, već bunar koji se nalazio u sklopu utvrde.

Džamija pripada tipu džamije sa drvenim dvostranim mahfilom i drvenom munarom. Jedna od karakteristika ove džamije su njena dva ulaza –sa sjeverne i sa zapadne strane. Džamija je, kao i svi objekti u Vranduku, imala strmi četverostrešni drveni krov pokriven šindrom.Kasnijim intervencijama džamiji je izmijenjen nagib krova i vrsta krovnog pokrivača.

Kanjon Rakitnice

Kanjon rijeke Rakitnice je stvarno nešto prelijepo. Rijeka Rakitnica je najveća pritoka rijeke Neretve. Ovaj kanjon razdvaja Bjelašnicu i Visočicu, i pruža se do jugoistoka Sarajeva.

Kanjon rijeke Rakitnice je jedan od najdubljih kanjona u Evropi. Duž cijelog kanjona se nalaze endemski primjerci flore i faune. Medvjedi, vukovi, veprovi, kune, divokoze svi su oni našli utočište u ovom nepristupačnom kanjonu. U regionu Dinarskih Alpa mogu se pronaći i 32 endemske biljne vrste. Dužinom cijelog kanjona kristalno čista planinska voda može se piti. Rakitnicu je moguće posjetiti i istraživati u periodu od maja do oktobra.

Radi svoje jedinstvene ljepote i nepristupačnosti Rakitnica je veliki izazov za planirare, alpiniste, ribiče kao i mnoge ljubitelje čistih prirodnih ambijenata. 

Kanjon Rakitnice nikoga ne ostavlja ravnodušnim i ukoliko ste u mogućnosti da posjetite ovaj raj na zemlji, onda to trebate uraditi. 

Pećina Vjetrenica

Pećina Vjetrenica u Popovom polju je najveća i najpoznatija špilja u BiH i nalazi se na UNESCO-voj listi zaštićenih prirodnih bogatstava BiH. Udaljena je 80 km od Mostara. Ova pećina se spominje prvi put polovinom 1. stoljeća poslije Krista u djelu Plinia Starijeg Historia naturalis ili Povijest prirode.

Poznata je po svojim prostranim hodnicima te bogatom hidrografskom svijetu sa par jezeraca i slapova unutar špilje, u njoj obitavaju i endemske vrste kao čovječija ribica. U njenih do sada otkrivenih 6 300m podzemnih kanala nađen je niz zanimljivih paleontoloških nalaza, među kojima je najpoznatiji cjeloviti kostur leoparda pronađen 1968.godine.

Magična ljepota, prostrani hodnici i dvorane, podzemne vode i vodopadi, vjetar koji stalno struji čine ovu pećinu jedinstvenom u svijetu. Vjetrenica se nalazi na UNESCO-voj listi zaštićenih područja u Bosni i Hercegovini. Starost pećinskih crteža procjenjuje na 10.000 godina. Špilja je bogata malim jezerima u kojima su svoj dom našle brojne endemske vrste. Pronađeno je 200 različitih životinjskih vrsta.

Put do Vjetrenice je dobro označen turističkom signalizacijom, bilo da dolazite iz pravca, Stoca, Trebinja ili Neuma. Stalna temperatura u pećini je +11 stepeni Celzijusa, kao i vode +11 a snaga vjetra u ljetnim danima iznosi 15 metara u sekundi, koji puše na samom ulazu i po kojem je dobila ime – Vjetrenica. Čovječija ribica je zaštićena vrsta u svijetu, živi u jezeru u Donjoj Vjetrenici i prirodno je stanište. Živi u apsolutnom mraku, ima jako usporen metabolizam i može živjeti bez hrane deset godina..No, i pored toga što posjetioci nemaju mogućnost vidjeti primjerak čovječije ribice pećina posjetioce ostavlja bez daha svojim unutrašnjim ljepotama kojim obiluje. Stoga je svakako vrijedi posjetiti.

Divlji Livanjski konji

Ne možete proći kraj Livna a da ne vidite prelijepe divlje konje koji oduzimaju dah. Na području visoravni Krug, na 140 kvadratnih kilometara, konji obitavaju više od 40 godina i predstavljaju jedan od rijetkih toliko velikih divljih krda na području Europe.

Zanimljivo je da nikad ne napuštaju to područje, odnosno, ne prelaze na neku drugu teritoriju.

Naime, oni nisu oduvijek divlji konji, nego su potomci pitomih konja koje su vlasnici, dolaskom mehanizacije, prije pola stoljeća počeli puštati na slobodu da sami brinu o sebi.

Godinama je broj konja varirao, a nakon rata je po nekim procjenama bilo oko 300 konja. Broj se smanjivao najviše zbog lovokradica i prometnih nesreća kada konji izađu na cestu.

Kako bi se spriječilo osipanje, Općina Livno je proglasila konje zaštićenom vrstom. Također, izdvojena su i određena sredstva za zaštitu i brigu o njima.

Livanjski divlji konji nisu samo domaća atrakcija. Zabilježen je i veliki broj turista iz cijelog svijeta koji se dive njihovoj ljepoti i nesputanosti. Objavljeno je i nebrojno reportaža sa Livanjskog polja, a mnoge svjetske turističke stranice divlje konje s ovog područja preporučuju kao nešto što se obvezno mora vidjeti.

Ovo je pravo bogatstvo jedne zemlje i trebamo to bogatstvo očuvati na najbolji mogući način. Ovi konji su fascinantni.

Ljepote Kupresa

Kupres me uvijek oduševljavao svojom ljepotom. Prostrane i nepregledne doline i livade na kojima možete vidjeti konje, ovce te raznorazne biljke. Ovaj predio je izuzetno bogat florom i faunom, a pogotovo florom.

Kupres se nalazi u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, na Kupreškoj visoravni površine 567 km2 i nadmorskoj visini oko 1200 metara.Postoje različita tumačenja oko nastanka imena Kupres. Uglavnom se historičari slažu oko onog gdje ime potiče od staro-ilirske riječi: kup i rrash. Prva riječ znači duboku zdjelu, a druga ravnicu. U Kupresu se ukrštaju kontinentalna i mediteranska klima. Zime su oštre, sa obilnim snijegom, mnogi će reći, kao sibirske, a ljeto  je toplo i sunčano. 

Kupres i njegova sela su smješteni na tri ravna polja i to: Kupreško polje, Vukovsko polje i Ravno polje. Na Kupresu se nalazi oko  40 biljaka,koje su označene kao endemske..

Kadulja,kamilica,matičnjak,metvica,bokvica,majčina dušica,neven,bijeli i crni sljez,divlji luk,maslačak,bazga,medvjeđe uho,gospina trava,kopriva,samo su mali dio iz bogate riznice ljekobilja koje se može ubrati na Kupresu.

Šumsko voće:divlje borovnice, maline, kupine, divlje jabuke, kruške, trešnje, boba, glog ,divlji šipak i  drugo, pravo su malo bogatstvo, još nedovoljno iskorišteno. Također,ako volite gljiive,onda ste opet na pravoj adresi,ako se nalazite na Kupresu u jesen. U Kupresu možete ubrati livadske i šumske gljive.

Kupres je poznat kao stočarski kraj. Ima bogate pašnjake i livade prekrivene raznim biljkama. Ono što je interesantno za Kupres jeste da je prelijep i u zimskom i u ljetnom periodu, stalno ima nekih aktivnosti. Ljepota kupreških polja u proljeće i ljeto se ne može opisati.To se naprosto mora doživjeti.