Konjic - mjesto rođenja Zuke Džumhura

Konjic je jedan od najstarijih gradova naše zemlje i nemoguće je jednim tekstom reći kojim sve znamenitostima baštini njegova općina, posebno ako se uzme u obzir podatak da arheološki tragovi sežu i četiri hiljade godina unazad.

O ovom gradu prijatnom za šetnju prvi pisani tragovi datiraju još iz 1382. godine, a smatra se da je nastao kao pogranična varoš humske države na važnom putu koji je povezivao Bosnu s Dubrovnikom.

Prolazeći kroz grad, vašem pogledu neće promaći atraktivni nacionalni spomenik – stara Kamena ćuprija sagrađena 1682. godine. Svojom pričom prošla je kroz različite etape sloveći i za remek djelo arhitekture 17. vijeka. No, 1945. godine prilikom povlačenja činom bombardovanja ruše je njemački vojnici. Tada su ostali sačuvani samo kameni stubovi, a obnovljena je u potpunosti 2009. godine.

U središtu Konjica nalazi se vjerska graditeljska cjelina, još jedan nacionalni spomenik – Franjevački samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja. Za razliku od zgrade današnjeg samostana građene 1939. i 1940., objekat crkve nastajao je od 1895. do 1897., njen enterijer okončan je 1909. godine, a zvonik sagrađen 1919. Samostanski muzej baštini značajnim predmetima. Tu je zbirka slika, skulptura, knjiga, misnoga posuđa i ruha, te etnološka zbirka.

Jedina džamija smještena na desnoj obali Neretve u Konjicu je Repovačka džamija, djelo iz 1579. za koje se veže Hudaverdi Mehmed-čauš Bosna, porijeklom od begovske porodice Repovaca. Legenda kaže da je naredio neimarima da se minaret izgradi na lijevoj strani – strani srca, u znak ljubavi prema preminuloj supruzi kao i kćerki. I ona je nacionalni spomenik.

Mnogi znaju da je grad kojim protiče Neretva također mjesto rođenja slavnog Zuke Džumhura, putopisca, slikara i karikaturiste. Rodna kuća ovog velikana djeluje kao depadans Zavičajnog muzeja u Konjicu, koji je osnovan prije šest godina i za kratko vrijeme postao neizostavno mjesto za upoznavanje prošlosti i prirodne baštine konjičke općine.

Na planini Zlatar, nedaleko od Konjica, nalazi se atomsko sklonište, objekat poznat kao Titov bunker, čija je gradnja trajala 26 godina s utrošenih 4,6 milijardi dolara. Zbog veličine – prostire se na 20.000 kvadratnih metara, sa 100 soba, uredima i konferencijskim dvoranama – jasno je da je bio namijenjen vojnom i političkom vrhu bivše Jugoslavije. Ovdje bi moglo boraviti 350 osoba punih šest mjeseci bez kontakta s vanjskim svijetom.

Sanski most - Grad na devet rijeka

Sanski most je grad koji bih voljela posjetiti. Čula sam da je to jedan naprosto divan grad koji oduševljava sa svojim izgledom. Sanski Most sa okolinom nalazi se u srednjem toku rijeke Sane, sa osloncem na planinu Grmeč na zapadu i planine Mulež i Behremaginicu na istoku. Područje općine Sanski Most ima rijeku Sanu i osam rječica; Sanicu, Dabar, Zdenu, Blihu, Majdansku Rijeku, Japru, Sasinku i Kozicu, te nekoliko kraćih ponornica. Na sanskom području ima nekoliko jakih kraških vrela koja su istovremeno i izvori rječica; Saničko vrelo, Dabarsko vrelo i vrelo Zdene. U selu Ilidža, podno planine Mulež, ima jači izvor radioaktivne sumporne vode sa značajnim ljekovitim svojstvima. Na svom području ima i nekoliko većih pećina među kojima su Hrustovačka i Dabarska. Zbog otvorenosti doline Sane prema sjeveru ovo područje je pod uticajem srednjoevropske klime.

S obzirom na povoljan geografski položaj i klimu, područje sanske općine bilo je naseljeno i u predhistoriji. Na to upućuju brojna nalazišta – gradine kako ih narod naziva. Predhistorija za ovo područje je vrijeme prije dolaska Rimljana u ove krajeve i ovladavanje njima. Do sada otkriveni spomenici i drugi nalazi u ovom području nisu dali podatke o toponomiji i stanovništvu ovoga kraja. Međutim, antički izvori ukazuju na to da su u dolini rijeke Sane i Vrbasa živjeli Mazeji, Ilirsko pleme. Oko 820 godine spominje se malo naselje po imenu mren tj luka mren.iz toga naselja se razvio grad po imenu sanski most ali taj razvoj je sporo tekao.

Općina Sanski Most na svojoj teritoriji ima niz zaštićenih spomenike prirode, kao što su:

– Pećina Hrustovača, koju krase stalaktiti i stalagmiti, umjetnički tajnovitom rukom prirode, izvajali su skulpture pećinskih životinja lava i slona, a ukrasi koji spajaju visoke svodove sa tlom, liče na ogrmone indijanske toteme. Na osnovu Zakona o zaštiti proglašena je spomenikom prirode. Posjeduje naučno istraživačke, obrazovne, turističko-rekreativne i druge vrijednosti.

– Izvor rijeke Dabar stavljen je na osnovu Zakona o zaštiti prirode pod zaštitu kao spomenik prirode. Tokom svog cjelokupnog toka rijeka Dabar je pitka i veoma bogata ribom, te predstavlja poseban revir.

– Dabarska pećina koja je na osnovu Zakona o zaštiti prirode, stavljena pod zaštitu kao spomenik prirode, nalazi se pored izvora rijeke, a čuvena je po činjenici da u njoj obitava čovječija ribica. Pećina posjeduje naučnu i rekreativnu namjenu.

– Vodopad Bliha – „Blihin skok” predstavljaprirodnu zanimljivost pa je na osnovu Zakona stavljen pod zaštitu kao spomenik prirode. Nalazi se u mjestu Fajtovci udaljen 14km od grada. Lomi se niz stijenu visoku oko 56 metara, stvarajući nadnaravnu prirodnu ljepotu. Vodopad ima naučnu i turističko-rekreativnu vrijednost.

Karađoz-begova medresa u Mostaru

Mostar je nekada imao ukupno 11 medresa koje su predstavljale visoko obrazovne institucije toga vremena. Najstarija i najpoznatija među njima jeste Karađoz-begova medresa (KBM). Njen osnivač je Mehmed (Muhamed) beg Zaim.

Ova medresa je tokom svoga postojanja iznjedrila mnoge poznate učenjake (alime) iz oblasti islamskih nauka, književnosti, filozofije i dr. Iz novijeg perioda dovoljno je spomenuti velikog mostarskog učenjaka i učenika ove medrese Mustafu Ejubovića, koji je poznatiji kao šejh Jujo. Tu su i hadži Abdullah ef. Riđanović, hadži Ahmed Šaćir ef. Džabić, hadži Sidki ef. Karabeg. Ova trojica bili su i mostarske muftije. Karađoz-begova medresa neprestano je radila do 1918. godine. Ipak, njen rad biva obustavljen i vrata ove čuvene odgojno-obrazovne ustanove ostaju zatvorena narednih 77 godina.

Obnovom Ćejvan Ćehajine medrese, odnosno bivše zgrade Muzeja Hercegovine, omogućeno je preseljenje medrese u novi prostor. Svečano otvorenje novih odgovarajućih prostorija održano je 29. avgusta 1997. godine. Nastava je otpočela odmah 1. septembra iste godine. Zgrada je opremljena savremenim pomagalima i nalazi se u samome centru grada, neposredno uz kulu Starog mosta, zvanu Taru, s lijeve obale Neretve.

Ajfelov most ili Skenderija most u Sarajevu

Sarajevo je puno mostova, a jedan od njih je i Ajfelov most.

Ajfelov most ili Željezni Skenderija most se nalazi u blizini sarajevskog kulturno-sportskog centra Skenderija. Prvobitni most je izgrađen u 15. vijeku po nalogu Skender-paše, kako bi se povezale građevine njegove zadužbine na obalama rijeke Miljacke.

Most sa željeznom ogradom je izgrađen 1893. godine, uzvodno od prvobitnog, a navodno ga je projektovao Gustav Eiffel, graditelj čuvene Ajfelove kule u Parizu. Iako ne postoji dokument koji potvđuje ovu pretpostavku most nosi ime Ajfelov.

Ajfelov most je bio jako oštećen tokom opsade Sarajeva, a obnovljen je 2004. godine.

Rimski most na Ilidži

Rimski most na Ilidži iznad rijeke Bosne izgradili su u prvoj polovini 16 vijeka osmanlijski neimari koristeći se kamenom sa ostataka rimskog naselja Aquae Sulphurae, a u drugoj polovini 16 vijeka most je rekonstruisan.

Ime Rimski, taj turski most ima zahvaliti upravo svojoj lokaciji. Most je izgrađen od klesanog kamena i oblikovan je kao niska polegla građevina na sedam lukova. Lukovi su visinski nešto niži na krajevima i rastu prema sredini, pa tako imamo karakterističan, blago ispupčen, oblik ovoga mosta. Dužina mu iznosi oko 40 metara, a širina 4,5 metara.

Most je izgrađen od klesanog kamena i oblikovan je kao niska polegla građevina na sedam lukova. Lukovi su visinski nešto niži na krajevima i rastu prema sredini, pa tako imamo karakterističan, blago ispupčen, oblik ovoga mosta. Dužina mu iznosi oko 40 metara, a širina 4,5 metara.

Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu

Većina nas je čula za slavni most tj. ćupriju na Drini u Višegradu kojeg je krajem 16. veka izgradio carski arhitekta Mimar Koca Sinan po nalogu Velikog turskog Vezira Mehmed Paše Sokolovića. Od 1544. Godine Višegrad je pao pod tursku vlast i ostao pod otomanskom upravom do Berlinskog kongresa 1878. godine, kada Bosna podpada pod austrougarsku vlast.

Dugačak je više od 180 metara, a sastoji se od jedanaest prelomljenih kamenih svodova, sa blagim usponom prema sredini i silaznom rampom na lijevoj obali. Svodovi se oslanjaju na devet snažnih kamenih stubova i na kamena platna na obalama.Iznad lukova čitavom dužinom mosta proteže se u kamenu profilisani vijenac iznad koga je ograda mosta. Iznad šestog stuba se sa obje strane nalaze proširenja. Sa desne strane je kameno platno u čijoj niši su dvije ploče sa natpisom. Gornji, stariji, ispisan je 1571/72. godine a donji 1577/78. godine. Na prilaznoj rampi lijeve obale nalaze se tri otvora završena prelomljenim lukovima.

Stari most u Višegradu glavni je lik romana „Na Drini ćuprija“, za koji je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu.

Most preko Drine u Višegradu registrovan je kao spomenik kulture prve kategorije 1950. godine (rješenje 02-741-3/62). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika ga je 2003. godine proglasila nacionalnim spomenikom, a UNESCO ga je, 2007. godine, pod brojem 1260, uvrstio na Listu svjetske baštine.

Arslanagića most

Arslanagića most u Trebinju svrstava se u red najvrednijih arhitektonskih spomenika u Bosni i Hercegovini. Ima izuzetnu kulturnu, historijsku i umjetničku vrijednost. Specifičan je i po tome što se danas ne nalazi na lokaciji na kojoj je izgrađen, već je prije mnogo godina premješten kako bi bio spašen od uništenja.

Bio je to most koji je povezivao centralnu Bosnu i Novi (današnji Herceg Novi, tada u sastavu Bosne u okviru Osmanskog carstva), preko njega je išla skoro sva trgovina, a najviše so. Godine 1687. Mlečani su zauzeli Novi, što je izazvalo povlačenje bogatog muslimanskog stanovništva prema Trebinju i most je izgubio na značaju. Na to je također uticala izgradnja puteva prema Dubrovniku.

Nastao je u 16. vijeku kao zadužbina Mehmed-paše Sokolovića, velikog vezira. Pretpostavlja se da je izgrađen 1573/1574. godine. Zapravo, prije izgradnje tog mosta na Trebišnjici, izgrađen je han, da bi bili smješteni radnici koji su radili na izgradnji. U dokumentima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH navodi se da je most najvjerovatnije dobio ime po Arslan-agi, koji je došao iz Herceg Novog u Trebinje krajem 17. vijeka.

Na mostu je postojala stražarnica koju je izgradio Arslan-aga i koja je imala prolaz sa masivnim vratima u prizemlju i sobu za čuvara na spratu. Stražarnica je porušena prilikom popravke mosta 1890. godine.

Arslanagića most u Trebinju dug je 92,25 metara, a širina kolovoza je 3,60, a negdje i četiri metra. Korito rijeke Trebišnjice premošćeno je masivnom kamenom mostovskom konstrukcijom sa dva velika i pet manjih svodova, te tri riječna stuba.

Veliki svodovi dostižu 15 metara visine od normalnog vodostaja rijeke. Bočne strane mosta su ograđene korkalukom (ograda), od kamenih ploča. Specifičan raspored stubova i otvora daje poseban izgled Arslanagića mostu.

Sa izgradnjom hidrocentrale 1965.godine došlo je do njegovog potapanja. Naredne godine nivo vode je spušten kako bi se most mogao ukloniti. Konačno je ponovo izgrađen 1972 godine u centru Trebinja. On je time izgubio svoju funkciju mosta ali je dobio funkciju kulturnog spomenika.

Vodopad Blihin Skok - Biser Sanskog Mosta

 Vodopad Blihe se nalazi na putu Sanski Most- Lušci Palanka, između sela Gornji Kamengrad i Fajtovci, udaljen 14km od Sanskog Mosta. Sam prizor vode, koja se lomi i pada niz grbavu stijenu je predivan. Vodopad Blihe - „Blihin skok” predstavlja prirodnu zanimljivost pa je na osnovu Zakona stavljen pod zaštitu kao spomenik prirode. Lomi se niz stijenu visoku oko 56 metara.

Sama njegova lokacija omogućava veoma brz i siguran dolazak svim posjetiocima bilo da dolaze iz pravca Sarajeva ili Zagreba. Ovaj lokalitet je omiljen za izletnike i ribolovce. Lokalno stanovništvo masovno dolazi ovdje u potrazi za osvježenjem u toku vrelih ljetnih dana. 

Međutim, nije posjećen samo tokom ljeta, već tokom cijele godine jer se ovdje mogu obavljati raznovrsne aktivnosti kao što su jahanje na konjima po uređenim stazama, rekreaciono šetanje, planinarenje, alpinizam, streljaštvo itd. dok u zimskom periodu pruža velike mogućnosti za manje obime skijanja, sankanja, lova, cross country trčanja itd. Ono po čemu je ovaj vodopad postao jos poznatiji u posljednje vrijeme, jeste da mladi parovi koji se odlučuju na brak, sve češće žele da to urade upravo na ovom vodopadu i tako sebi prirede nezaboravno vjenčanje.

Po narodnoj predaji ove dvije rijeke su dobile imena po sestrama Blihi i Zdeni. Po jednoj legendi živjele su sa dva brata. U vrijeme kada je kuga harala na ovim prostorima, „crnu smrt“ su preživjeli jedino njih četvoro. Kako bi sačuvali ljudski rod, braća odlučuju da ožene sestre, ali takav grijeh na svoju dušu nisu mogle uzeti sestre. Strahujući od Božije kazne odbile su da se vjenčaju sa rođenom braćom. Zalijepljeni strahom da će se ljudski rod zatrijeti zajedno sa selom, braća podigoše ruku na sestre. Zakopaše ih u planini u kojoj se stvoriše dva vrela, dvije gorske suze. Dvije rijeke „zaplakaše“ i potekoše. Jednu rijeku narod je nazvao Bliha, a drugu Zdena.

Po drugoj legendi Bliha i Zdena su bile sestre blizankinje, kao i njihova dva brata blizanca. Braća i sestre bijahu iz bogatog roda i poroda. Kada blizankinje stasaše za udaju, braća odlučiše da ih udaju za najbliže rođake u familiji, kako se blago ne bi rasipalo. Bliha i Zdena ne mogoše takav grijeh uzeti na dušu, te od tuge i žalosti odlučiše da prekrate muke. Jedna sestra se bacila sa jedne planine, a druga sa druge. Tamo gdje su pale, potekoše dvije rijeke koje i dan danas nose njihova imena. Narodna predaja kazuje da su Zdena i Bliha imale nesvakidašnju ljepotu, baš kao što su danas lijepe rijeke koje su po njima dobile imena.

Vodopad Blihe svakako treba vidjeti jer ćete tek tamo spoznati koliko ima Bosne a da je uopšte ne poznajete.

Mostar - Grad sa prelijepim Starim mostom

Mostar je za mene jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. To je grad u kojem bih mogla da živim. vijek me oduševljavao svojim ljepotama, kulturnim i historijskim spomenicima. Mostar je najveći grad Hercegovine. Ljeta su ovdje izuzetno topla. Imam prijatelja dole koji je dolazio u posjet u ove naše malo hladnije Travničke krajeve. Dolazio je u ljetnom periodu kada je bilo stvarno vruče i ovdje kod nas. Ali, njemu nije bilo nimalo vruče. Štaviše, morao je obući jaknu, sav je pomodrio. Nama je to sve izgledalo smiješno, ali on je navikao na vrelu mostarsku klimu. Jednostavno to je bio šok za njegov organizam. I nama se dešava nešto slično. Nama je dole prevruće i teško nam se naviknuti na tu klimu.

Osim klime, za Mostar se vezuju dva simbola, a to su Stari most i Neretva. Most je dug 29 metara, 4 metra širok i 24 metra visok. Stari most u Mostaru je podignut 1566. godine. Ne znaju se sa sigurnošću svi detalji gradnje ovog mosta, ali jedno je sigurno - nikoga nije ostavljao ravnodušnim. E, onda se desio taj odvratni rat i ova ljepota je bila jedna od meta koja je nastradala. Most je obnovljen 2004. godine i uvršten je na popis svjetske kulturne baštine UNESCO - a. Svake godine se tradicionalno održavaju skokovi sa ovog mosta, i ako ste u prilici da budete t kada se to dešava, definitivno to ne smijete propustiti.

Neretva je jedna od najljepših rijeka u Bosni i Hercegovini. Plijeni pažnju svojom izrazito zelenom bojom. Ima jedna legenda vezana za ovu rijeku, pa ću je podijeliti sa vama. Stara legenda kaže da jednom godišnje, u noći između 1. i 2. avgusta, rijeka Neretva svojim čudnim šumom, neki se zaklinju da je to rika, doziva svoje žrtve. Iz dubokih virova i brzaca tada dopire rika čudesnih podvodnih bića, koja se okupljaju i odabiru svoju žrtvu. Priča o čudnom strancu stiže iz davnih vremena, kada je Mostar bio sasvim maleni gradić. Jednog takvog 2. avgusta u grad je došao naočit mladić, žute kose i obrva. Nije se znalo od kuda je došao, ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio. Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima. Plijenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primijetili kada se, umoran i pregrijan od nesnošljive avgustovske vrućine (ćelopeka), ne znajući za legendu, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio. Danima poslije, vješti plivači sa Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao. Jedini trag njegovog boravka bile su haljine, pažljivo složene na stijeni. Nitko ih nije dirao. Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se „Žuti”, tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota. I dosadilo narodu prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj.

A onda, iznenada, jednoga jesenjeg dana, „Žuti” se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor. Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio u prazno. Bijaše obučen u istu onu odjeću, koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i niko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na sijelima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.

Od ostalih historijskih spomenika značajni su slijedeći - Kriva ćuprija ( minijaturna verzija Starog mosta ), Kule Tara i Halebija, Sahat kula, partizansko groblje i naravno nezaobilazna statua Bruce Lee - ja.