Bosna

ponedjeljak, 30. ožujka 2015.

Slivanjska visoravan

Slivanjska visoravan se nalazi izvan općinskog centra grada Breze, na nadmorskoj visini od 800 m koja je idealno mjesto za odmor i rekreaciju, lov, planinarenje, branje ljekovitog bilja.

Na Slivanjskoj visoravni domaći stanovnici su došli na ideju da na tim prostorima, u mirnim oazama, što više obogate turističku ponudu i pristupili su razvoju kućne radinosti, sitnom zanatstvu, izradi suvenira, uzgoju pčela, berbi ljekovitog bilja i proizvodnji zdrave hrane.

Planinarsko društvo iz Breze ima dugu tradiciju planinarenja i posjeduje vlastiti, atraktivni planinarski dom "Budozelje", koji pruža izvanredne mogućnosti za odmor i rekreaciju.

Pepelari kod Zenice

 Pepelari su izletište udaljeno 48km od Zenice, u podnožju planine Tvrtkovac, na nadmorskoj visini od 770 m. Posjeta ovom izletištu, koje je okruženo gustom borovom šumom i živopisnim terenima, neponovljiv su doživljaj za izletnike, rekreativce i ljubitelje prirode iz Zenice i drugih gradova. Za ovaj predio u pogledu flore i faune može se reći da je priroda zaista bila izdašna. Tu srećemo mješavinu listopadnog drveća i četinara. Predio je bogat lovnom divljači, ljekovitim biljem, gljivama.

Zanimljivo je da u selu Pepelari rastu muška tisa obima 390 cm i ženska, obima 483 cm. Navedene tise su bile pod zaštitom u bivšoj državi, a sada imaju prividnu zaštitu i prepušteni su brizi mještana i planinara. 

Ovdje se nalazi i prekrasni planinarski dom - jedan od najljepših i najopremljenijih planinarskih domova u prekrasnoj prirodnoj sredini.

Nekada je to bila šumarska kuća šumske uprave "Krivaje". Od 1968. godine je šumarska kuća data na upravljanje planinarskom društvu Željezara. Nakon što je 1970. godine formirano planinarsko društvo medicinskih radnika "Tvrtkovac", šumarska kuća je prenesena tom društvu, koje ga je napornim radom pretvorilo u ugodan planinarski dom. U ratu je devastiran.

Dom je 2009 renoviran i sada jedan je od najkomfornijih domova u BiH. U prizemlju se nalaze sobe za spavanje sa 24 kreveta i sobom za domara. Osim kuhinje i sanitarnog čvora tu se nalazi i prostorija za dnevni boravak predviđena za 40 osoba. U potkrovlju se nalaze dva prelijepo uređena apartmana sa kupatilom i WC-om.

srijeda, 25. ožujka 2015.

Kamberovića polje u Zenici

Kamberovića polje u Zenici je jedan od najljepših gradskih parkova u BiH. Provela sam mnogobrojne nezaboravne sate i dane na ovom prelijepom mjestu čiji prirodni ambijent nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Tu se nalaze i mnogobrojni sportski tereni od atletskog stadiona, preko teniskih terena, pa do terena za odbojku, košarku, mali nogomet, nogomet, biciklističkim stazama i stazama za šetnju.

Kamberovića polje je naročito posjećeno kada je lijepo vrijeme. Građani bježe od vrelog asfalta i pronalaze osvježenje i mir upravo ovdje.

Muzej AVNOJ-a u Jajcu

Muzej II. zasjedanja AVNOJ-a osnovan je 1953. godine kao centralna jugoslavenska muzejska institucija memorijalnog tipa. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini zgrada u kojoj je održano Zasjedanje bila je devastirana, a muzejska građa, osim nekoliko predmeta, otuđena. U septembru 2002. godine Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je Dom AVNOJ-a nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine kome treba biti vraćena funkcija Muzeja AVNOJ-a. Obnovljeni Muzej II zasjedanja AVNOJ-a zvanično je otvoren 29.11.2008. godine.


U muzeju su ranije bili izloženi pravni i historijski dokumenti, fotografije, audio i video zapisi, trofejno oružje i biblioteka u kojoj je bilo više od 10.000 knjiga, zatim jubilarni zlatnici i srebrenjaci izdani poslije 1945. godine, kao i zbirka u kojoj je bilo 870 radova najpoznatijih slikara i kipara Jugoslavije koji su ta umjetnička djela stvarali u Jajcu.

Ovaj muzej je odličan za sve ljubitelje historije. 

utorak, 24. ožujka 2015.

Džamija Esme Sultanije

Esma Sultanije džamija je najvredniji objekat među jajačkim džamijama osmanskog perioda. Po svojoj veličini i obliku izdvaja se od ostalih jajačkih džamija. Esme Sultanije džamija nalazi se u centru jajačke čaršije.

Džamija je podignuta 1749./50. godine, a njen osnivač je čauški čehaja Emir Mustafa. U vezi imena Esme Sultanije postoji sačuvano predanje da je Esma sultanija, supruga bosanskog namjesnika Mehmed paše Muhsinovića sagradila ovu džamiju i dva mosta na Vrbasu. Kako je bila bolesna, astrolozi su joj prorekli da će ozdraviti ukoliko napravi tri zadužbine. Od svoga nakita je podigla mostove na Vrbasu i  jednu od najljepših džamija u Jajcu.

Uz ovu džamiju se nalazi dvadesetak nišana, a među njima osam nišana imaju epitafe. Najstariji datirani spomenik je iz 1238(1822) godine, a najmlađi je datiran sa 1292(1875) godinom.

ponedjeljak, 23. ožujka 2015.

Katakombe u Jajcu

Ne možete biti  Jajcu a da ne posjetite katakombe. Zvuči pomalo strašno, ali je veoma interesantno. U periodu krajem 14. i početkom 15. stoljeća, moćni vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je bio osnivač grada Jajca, dao je nalog da se isklešu Katakombe kao mjesto posljednjeg prebivališta vojvodske porodice Hrvatinića.

Hrvatinić je usporedo sa izgradnjom grada dao isklesati Katakombe ili podzemnu crkvu. Namjena je bila da se u ovoj crkvi sahrane on i njegova porodica. Međutim, nikad niko nije sahranjen. Postoje neke verzije zbog čega je to tako ali Hrvoje je 1416. godine umro u Kotor Varošu. Katakombe u Jajcu godišnje posjeti između 13.000 i 16.000 turista iz BiH, susjednih ali i drugih evropskih zemalja. Na ulazu u podzemnu crkvu nalazi se i ploča na kojoj piše: "U jesen 1943. godine ovdje je povremeno boravio i radio vrhovni komandant Narodno-oslobodilačke vojske partizanskih odreda Jugoslavije Josip Broz Tito".

Postoji i legenda među građanima Jajca da su Katakombe na neki način čuvale i život Tita. Katakombe su 2003. godine proglašene nacionalnim spomenikom BiH. 

Za Osmanski period se veže legenda koja kaže da je u podzemnoj crkvi 40 dana bio zatvoren jedan derviš. Smatralo se da će postati evlija- sveti. Tih 40 dana je bio samo na vodi i hljebu i toliko je bio slab da ga je narod i smatrao evlijom. 

petak, 20. ožujka 2015.

Ljepote Jajca

Jajce je jedan od najljepših gradova Bosne i Hercegovine. Obiluje raznovrsnim historijskim spomenicima i prirodnim bogatstvima od kojih dah zastaje.

Srednjovjekovna povijest Jajca vezana je za sina vojvode Vukca Hrvatinića, Hrvoju koji je 1380. godine naslijedio svog oca na položaju bosanskog “velikog vojvode“.Jajce se, u pisanom dokumentu, prvi put pominje 1396. godine kada se Hrvoje Vukčić naziva jajačkim ("conte di Jajcze"). Kraljevskim gradom Jajce postaje za vladavine kralja Tvrtka II. U XV. stoljeću, Jajce postaje stolno mjesto bosanskih vladara. Upravo u Jajcu je 1461. godine krunisan posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Osmanske trupe su zauzele grad tokom 1463. godine, ali su se u njemu zadržale samo šest mjeseci. Ipak, Jajce je osvojeno u prosincu 1527. godine. U periodu osmanske vlasti, u Jajcu se na mjestu srednjovjekovnog trgovišta formirala čaršija sa nizovima drvenih dućana, zanatlija i trgovaca, između gradskih kapija.

Austrougarska vojska je zauzela grad 1878. godine. U periodu austrougarske uprave u Jajcu nastaje tzv. industrijska zona na desnoj obali rijeke Plive i lijevoj obali rijeke Vrbas, koja doprinosi stvaranju novog izgleda grada.

U periodu II. sv. rata Jajce postaje centar velike slobodne teritorije i tako dobija veliki značaj. U Jajcu je 29. i 30. studenog 1943. godine održano II zasjedanje AVNOJ-a gdje su predstavnici Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, odrekavši se dijela suvereniteta, stvorili federalnu državu Jugoslaviju.

Od nacionalnih spomenika treba spomenuti slijedeće: hram boga Mitrasa, katakombe, džamija Esme Sultanije, Muzej AVNOJ-a.

srijeda, 18. ožujka 2015.

Stari jevrejski hram

Stari jevrejski hram, Il kal grandi (Veliki hram) sagrađen je 1581. godine, po doseljenju Sefarda u Sarajevo. Tadašnji beglerbeg Sijavuš-paša 1580. godine dao je naređenje i finansijska sredstva za izgradnju hrama za Jevreje protjerane iz Španije 1566. godine, pa otuda, pored imena Velika avlija, ovaj prostor nosi i ime Sijavuš-pašina daira. Gradnja hrama je počela na mjestu tadašnje Sijavuš-pašinih daira ili Velike avlije, da bi do kraja 16. stoljeća nastala prva sinagoga, Stari jevrejski hram. Sefardski jevreji ubrzo su postali priznati trgovci unutar Otomanske imperije.



Zgrada je oštećena u požarima 1697. i 1788. godine, a obnovljena je 1821. godine. Tokom Drugog svjetskog rata sinagoga je pretvorena u zatvor, a potom i magacin. Posljednja molitva iz Starog hrama se čula šest dana nakon aprilske okupacije Sarajeva, 1941. godine.

Stari hram ima tri sprata, što ga čini posebnim u odnosu na druge jevrejske hramove. To je četvorougaona građevina, orijentiran u pravcu sjever-jug.

Stari hram ima masivne stupove na kojima se nalaze galerije, debeli zidovi i široke galerije. Unutrašnji prostor hrama podijeljen je u tri broda, a središnji je pokriven bačvastim svodom koji se uzdiže do samog stropa, dok su bočni brodovi podijeljeni po horizontali, čime su formirane galerije namijenjene ženskim posjetiocima hrama. Hram je nadsvođen sa četiri veće kupole nad glavnim brodom i četiri manje kupole nad bočnim brodovima. Kupole se nalaze pod krovom objekta.

utorak, 17. ožujka 2015.

Hadži Ali-begova džamija u Travniku

Bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica 1757. godine podiže džamiju u Gornjoj čaršiji. Danas je poznata po imenu – hadži Ali-bega Hasanpašića koji ju je obnovio 1872 godine nakon što je stradala u požaru.

Nad ulazom je ugrađena kamena ploča sa natpisom na osmanlijskom jeziku, u kome se pominje ovaj dobrotvor. Džamija je jednostavna građevine kvadratne osnove, sa drvenim trijemom nad ulazom. Na zapadnom ulazu je 1866. godine ugraden sunčani sat, jedini ove vrste u Bosni i Hercegovini.

U južni zid Džamije uklesan je, u Bosni i Hercegovini jedinstveni, nekada izuzetno precizni sunčani sat. Skloni nepobitnom pokazivanju «alaturka» i «alafranga» vremena, veziri su u 18. stoljeću podigli i drugu travničku sahat-kulu koja je svojevremeno služila i kao telegrafska stanica. Sat je tipičan primjerak arapske konstrukcije. Pokazivao je vrijeme "a la turka", što znači da se sati počnju odbrojavati od trenutka zalaska sunca, a ne od ponoći, kao kod suvremenog računanja vremena.


subota, 14. ožujka 2015.

Rodna kuća Ive Andrića u Travniku

Rodna kuća bosanskohercegovačkog nobelovca Ive Andrića nalazi se u Travniku, tačnije u mahali Zenjak na broju 9. Tokom više od jednog stoljeća stara kuća tipične bosanske arhitekture promijenila je nekoliko vlasnika. Sam Andrić nije bio baš oduševljen idejom o otvaranju spomen muzeja, jer poznat kao iznimno skromna osoba, mislio je da nije u redu da se njemu još za života podiže neka vrsta mauzoleja.

Rodna kuća Ive Andrića je pretvorena u memorijalni muzej sa stalnom izložbenom postavkom: Rodna soba, soba posvećene romanu “Travnička hronika”, Fototeka sa fotografijama sa dodjele Nobelove nagrade, Biblioteka sa umjetničkom zbirkom.

Svake godine priređuju se književni i kulturni programi kojima se javnost želi podsjetiti na najvažnije datume i događaje iz Andrićevog života i književne karijere. Izuzetno mi je drago što mogu reći da je rodna kuća Ive Andrića izuzetno posjećena tokom čitave godine. 

petak, 13. ožujka 2015.

Šarena džamija u Travniku

Pošto sam ja iz Travnika, red bi bio da vam malo više predstavim historijske ljepote ovog grada, koji obiluje mnogobrojnim građevinama iz različitih perioda.

Travnik je grad  kojem ima mnogo džamija, a jedna od najpoznatijih jeste Šarena džamija ili Sulejmanija, koja se nalazi na ulazu u grad Travnik sa desne strane.

Godine 1757. vezir Ćamil Ahmed-aga podiže Sulejmaniju džamiju, koju su stanovnici mahale prozvali Ćamilija. Ćamilija je izgorila u požaru 1815. godine, a na njenom mjestu je novu džamiju podigao bosanski vezir Sulejman-paša Skopljak.


Nazvana je Šarena džamija zbog neobičnih likovnih dekoracija na unutrašnjim i vanjskim zidovima. Nalazi se u Travniku, u današnjoj Donjoj Čaršiji. Obo što je zanimljivo vezano za ovu džamiju jeste činjenica da se njena munara nalazi na lijevoj umjesto na desnoj strani. Takav potez, može se opravdati vlažnim i nestabilnim tlom za gradnju na zapadnoj, odnosno desnoj strani. Predpostavlja se da je munara starija od džamije i da potiče od prethodne džamije Ćamilije. Sulejmaniju je neobjašnjivo zaobišao katastrofalni požar 1903. godine. Zgrada je pretrpjela i nekoliko oštećenja u Drugom svjetskom ratu, ali je vjerovatno najbolnije to da je poslije Drugog svjetskog rata zbog neodržavanja oronula, da bi tek osamdesetih godina prošlog vijeka izvršena temeljita restauracija, koja joj je povratila nekadašnji izgled sa nezaobilaznim biljnim ornamentima.


Despića kuća

Despića kuća je muzejsko-izložbeni objekat u Sarajevu, koji prikazuje kulturu stanovanja bogate, trgovačke, pravoslavne porodice Despić. Nalazi se u starom dijelu Sarajeva, nedaleko od Latinske ćuprije, na uglu ulica Obala Kulina bana i Despićeva. Građena je u nekoliko faza, u tri različita perioda. Najstariji dio datira iz 17. vijeka. Značaj kuće je u činjenici da su se u njoj odigravale prve klasične pozorišne predstave tako da se ovaj objekat može smatrati pretečom savremenog pozorišta u Sarajevu. Enterijer Despića kuće Sarajevo Porodica Despić je kuću poklonila Gradu zajedno sa još jednim objektom u kojem je danas smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Kuća je danas u vlasništvu Muzeja Sarajeva.

 Oko 1760. godine u Sarajevo iz Gacka stiže ćurčija Risto Slijepčević koji se oženio djevojkom Despinom sa kojom kupuje kuću u Latinluku oko 1780. Godine. Kuća se sastojala od podruma (magaze), jedne sobe u prizemlju i sobe na spratu.  Nešto kasnije su kupili još jednu kuću u blizini te su obje kuće stavili po isti krov.

Sinovi Riste Slijepčevića su po tadašnjem običaju, nazivani Ristići. Najpoznatiji član ove porodice je definitivno Makso Despić. Prema riječima Kuča, Makso Despić je bio najmarkantnija ličnost ove porodice. Rodio se u doba osmanske vladavine, živio je u vrijeme Austrougarske, a umro je u doba Kraljevine Jugoslavije. Bio je vrstan trgovac i čestit građanin Sarajeva. Dvaput je išao na hadžiluk u Jerusalim zbog čega je dobio nadimak Hadži-Makso.

četvrtak, 12. ožujka 2015.

Muzej Brusa-bezistan

Ne možete biti u Sarajevu a da ne posjetite Baščaršiju i Brusa-bezistan. Ovaj monumentalni objekat izgradio je 1551.g. Rustem-paša Veliki vezir Sulejmana Veličanstvenog. Objekat je služio za prodaju svile koju je sam osnivač proizvodio u Brusi. Brusa bezistan ima pravokutnu osnovu (29,5 x 20,5 m), građen je od kamena i pokriven sa šest kupola i dvije manje kupolice.

Masivni stubovi unutar bezistana imaju konstruktivnu ulogu, a iznad kojih su kupolice koje su služile za čuvanje arhivskih dokumenata i sidžila.

Brusa bezistan sa svojih 6 krovnih kupola jedna je od najinteresantnijih građevina na Baščaršiji. Za razliku od Gazi Husrev-begovog bezistana, u kom su se prvobitno prodavale namirnice, u Brusa bezistanu su se, pored svile, prodavale kućne potrepštine i manji namještaj. Danas je to jedan od muzeja u gradu.


Aškenaška sinagoga u Sarajevu

Na lijevoj obali Miljacke, u blizini mosta Drvenija nalazi se Aškenaška sinagoga, danas jedina aktivna sinagoga u Sarajevu. Sagrađena je 1902. godine u tadašnjoj ulici Tereziji (danas Hamdije Kreševljakovića).

Sinagoga je građena u pseudomaurskom stilu, a projektant je bio poznati arhitekt Karl Paržik, autor mnogih značajnih zgrada u Sarajevu.

Dvorana u kojoj se odvija bogosluženje sagrađena je sa galerijom namijenjenoj ženama, dok je na istočnoj strani, okrenut prema Jerusalemu, smješten Aron hakodeš (ormar u kojem se čuva Tora).

Povodom proslave 25. godišnjice od njezine izgradnje sinagoga je 1927. godine temeljito rekonstruisana, a 1933. godine je sa njene zapadne strane sagrađena zgrada za smještaj administracije aškenaške jevrejske opštine, biblioteka, stan za rabina, te prostori za ostale prateće službe.

Nakon Drugog svjetskog rata i velikog stradanja sarajevskih Jevreja, Aškenaska sinagoga ostala je jedini aktivni jevrejski hram u Sarajevu i služi kao zajednička bogomolja i Aškenazima i Sefardima.

Kroz nekoliko stoljeća življenja u Sarajevu Jevreji su dali veliki doprinos razvoju grada. Kada govorimo o najistaknutijim sarajevskim Sefardima i Aškenazima ne
možemo a da ne spomenemo Nehemiju Kajona, Davida Pardu, Abrahama Kapona, Morica Levija, Kalmija Baruha, Lauru Papo La Bohoretu, Danijela Ozmu, Marcela Šnajdera, Isaka Samokovliju, Samuela Elazara.

                

At Mejdan

At Mejdan je park, nekadašnji hipodrom (po kojem je i dobio naziv), koji se nalazi na lijevoj obali rijeke Miljacke, od mosta Ćumurije do Latinske ćuprije.

Središtem At Mejdana dominira muzički paviljon koji je prvobitno izgrađen 1913. godine, porušen tokom Drugog svjetskog rata, te ponovno izgrađen 2004. godine.


U dijelu At Mejdana bližem Ćumurija mostu nalazi se Arheološki park At Mejdan, kojeg čine ostaci kompleksa Bakr-babine džamije, medrese (više škole), mekteba (osnovne škole) i harema (džamijskog dvorišta sa grobljem), izgrađenih u 16. stoljeću, a porušenih u 19. stoljeću.

1939. godine izvršena je ekshumacija pet mezara, a ostalima su polomljeni nišani ili su poravnati radi niveliranja parka, koji je preimenovan u Park cara Dušana. Arheolozi su otkrili veliki broj mezara, a najviše ih je iz perioda oko 1700-te godine. Među otkrivenima je i izuzetno vrijedan mezar jednog janjičara, na kojem je oslikana janjičarska sablja. Na nekim mezarima su očuvani natpisi.

ponedjeljak, 9. ožujka 2015.

Crkva Svetog Josipa u Sarajevu

Crkva Svetog Josipa je katolička crkva koja se nalazi u centru Sarajeva u naselju Marijin Dvor. Izgrađena je pred sami Drugi svjetski rat, 1940. godine. Gradnja je počela, 1936. godine, za vrijeme nadbiskupa Šarića koji je na tom prostoru osnovao i Župu sv. Josipa. Ova sakralna crkva izgrađena je u neoromaničkom stilu, a projekotovao ju je i izgradio arhitekta Karlo Paržik.

Crkva posjeduje dvije lađe, dvije sakristije i dva oratorija. Slike sv. Petra i sv. Andrije, te muzej župe u kripti (osnovane od prvog župnika Ladislava Gagulića), kao i bogati vitraži ukazuju na kulturni značaj ovog objekta za cijelo područje.

O važnosti ove crkve govori i podatak kako je oltar dar samog pape Pia XII. Drugi svjetski rat je spriječio da zavjetna crkva svetog Josipa postane prvostolnica, a prvi župnik vlč. Božidar Bralo osuđen je na smrt vješanjem nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Crkva ima status Nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.

Karađoz-begova medresa u Mostaru

Mostar je nekada imao ukupno 11 medresa koje su predstavljale visoko obrazovne institucije toga vremena. Najstarija i najpoznatija među njima jeste Karađoz-begova medresa (KBM). Njen osnivač je Mehmed (Muhamed) beg Zaim.

Ova medresa je tokom svoga postojanja iznjedrila mnoge poznate učenjake (alime) iz oblasti islamskih nauka, književnosti, filozofije i dr. Iz novijeg perioda dovoljno je spomenuti velikog mostarskog učenjaka i učenika ove medrese Mustafu Ejubovića, koji je poznatiji kao šejh Jujo. Tu su i hadži Abdullah ef. Riđanović, hadži Ahmed Šaćir ef. Džabić, hadži Sidki ef. Karabeg. Ova trojica bili su i mostarske muftije. Karađoz-begova medresa neprestano je radila do 1918. godine. Ipak, njen rad biva obustavljen i vrata ove čuvene odgojno-obrazovne ustanove ostaju zatvorena narednih 77 godina.

Obnovom Ćejvan Ćehajine medrese, odnosno bivše zgrade Muzeja Hercegovine, omogućeno je preseljenje medrese u novi prostor. Svečano otvorenje novih odgovarajućih prostorija održano je 29. avgusta 1997. godine. Nastava je otpočela odmah 1. septembra iste godine. Zgrada je opremljena savremenim pomagalima i nalazi se u samome centru grada, neposredno uz kulu Starog mosta, zvanu Taru, s lijeve obale Neretve.

subota, 7. ožujka 2015.

Katedrala Srca Isusova u Sarajevu

Katedrala Srca Isusova prvostolna  crkva Vrhbosanske nadbiskupije nalazi se u centru Sarajeva.  Sagrađena je u neogotičkom stilu 1889. godine na mjestu nekadašnjeg janjičarskog logora gdje je austro-ugarska uprava namjeravala sagraditi gradsku tržnicu. Projektovao ju je Josip Vancaš.

Unutrašnjost crkve je bogato ukrašena. Za freskoslikarstvo je bio zadužen čuveni italijansko-njemački freskoslikar Alexander Maximilian Seitz. On je tim povodom i posjetio Sarajevo, koje je na njega očito ostavilo neizbrisiv trag. Naime, zabilježeno je da ga je nadbiskup Stadler, prilikom posjete u Rimu 1887. godine, zatekao na bolesničkoj postelji obučenog u bosansku narodnu nošnju, sa fesom na glavi. Iako je Seitz nadbiskupu Stadleru preporučio da započete radove dovrši njegov sin Lodovico, slike na zidu je na kraju ipak izradio njegov pomočnik Alberto de Rohden.

Poseban doživljaj za mnoge Sarajlije je posjeta Katedrali u vrijeme ponoćke. Ta tradicija u Sarajevu postoji već dugo, premda su nekada samo pojedini sarajevski muslimani, Jevreji i pravoslavci kao gosti zavirivali u svečanu atmosferu Katedrale na Badnje veče.

Već nakon Drugog svjetskog rata taj je običaj postao masovna pojava. Gotovo da ne postoji Sarajlija koji nije ušao u Sarajevsku Katedralu i osjetio svečanu atmosferu ponoćke, zagledan u prizor slike na kojoj su uz sv. Franju Asiškog i sv. Dominika prikazani Bosanac i Bosanka koji kleče s djetetom u rukama, dok se u pozadini vidi pogled na Sarajevo s Vratnika.

četvrtak, 5. ožujka 2015.

Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu

Gazi Husrev-begova medresa je jedna od najstarijih obrazovnih institucija na području zapadnog Balkana. Kontinuirano radi preko 470 godina.

Medresa je iznjedrila više od 10.000 učenika, a najviše uleme, od reisu-l-ulema, muftija, šejhu-l islama. Gazi Husrev-begova medresa, sada najstarija obrazovna institucija u Bosni i Hercegovini osnovana je 1537. godine, a njeno osnivanje ozvaničeno je vakufnamom Gazi Husrev-bega, osmanskog namjesnika koji je smatran i jednim od osnivača grada Sarajeva.

Odlukom samog osnivača medresa je smještena u samo srce sarajevske čaršije, a njeno projektovanje povjereno, tada vodećem arhitekti Osmanskoga carstva, Perzijancu Adžemu Esiru Aliju iz Tabriza. Po njegovim nacrtima, medresu su gradili dubrovački majstori i domaći neimari od bosanskog kamena i olova. Kompaktna, skladna i monumentalna građevina dovršena 1537. godine postala je i ostala jednim od simbola Sarajeva. Sve nove dogradnje i popravke do danas naslanjale su se na istu ideju.

Gazi Husrev-begova medresa danas djeluje kao srednja škola. Medresa je škola internatskog tipa. Gazi Husrev-begova medresa djeluje kao jedinstvena škola sa muškim i ženskim odjeljenjima. Primarna zadaća odgojno-obrazovnog programa  Gazi Husrev-begove medrese pored najboljeg obrazovanja obuhvata i najljepši odgoj učenika i učenica medrese.

Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku

Elči Ibrahim-pašina medresa je osnovana daleke 1705. godine, u periodu kada je Bosna bila pod upravom Osmanske Carevine. Njen osnivač je Elči Ibrahim-paša, jedan od vezira koji su stolovali u Travniku, tadašnjoj bosanskoj prijestonici. U Travniku su nekada postojale tri medrese a Elči Ibrahim-pašina medresa je najstarija od njih i jedina koja je do danas preživjela.

Zgrada Medrese iz 1705. godine srušena je 1892. godine prilikom izgradnje pruge kroz Travnik, ali je austrougarska vlast u to doba kao nadoknadu za rušenje te zgrade sagradila današnju zgradu Medrese u periodu 1892-1895. godine, koja je veća od nekadašnje. Nastava se od tada odvijala u sadašnjoj zgradi Medrese sve do 1941. godine, kada se zbog ratnih okolnosti premješta na drugo mjesto, do 1943. godine.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, po uspostavi komunističke vlasti, Medresi je zabranjen daljnji rad, što je bio slučaj i sa mnogim drugim medresama u Bosni. Njih je u Bosni pred Drugi svjetski rat bilo 33, nakon čega je samo jednoj, Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, bio dozvoljen rad, koja i danas postoji i radi.

Objekat Medrese je u periodu od Drugog svjetskog rata do njenog ponovnog otvaranja služila raznim svrhama: Dom za stare i iznemogle osobe, Psihijatrijska bolnica, mjesto skupljanja beskućnika sa ovoga područja, da bi jedno vrijeme bila potpuno napuštena i prepuštena da propada i truhne.

1994. godine se počelo sa adaptiranjem zgrade i radovim na vraćanju objekta svrsi zbog koje je i napravljen. Od školske 2004/05 godine prvi put u historiji Elči Ibrahim-pašine medrese pokrenuta su ženska odjeljenja.

Behram - begova medresa u Tuzli

Bosna i Hercegovina je zemlja različitosti u svakom mogućem smislu. Ovo je zemlja raznih vjera i ono što posebno fascinira jeste činjenica da ima mnoštvo prelijepih vjerskih objekata sačuvanih iz davnih vremena. Ja ću početi sa prezentacijom medresa  BiH, a nakon toga ću preći i na ostale vjerske objekte. Jer, sve su to ljepote BiH.

Behram-begova medresa u Tuzli je najstarija obrazovna institucija u sjeveroistočnoj Bosni i među najstarijim je medresama našega podneblja. Relevantni historijski izvori navode da je počela s radom prije 1626. godine. Zgrada Medrese u 19. stoljeću je sagrađena u arapsko-maurskom stilu, a tokom svoje povijesti je više puta restaurirana i dograđivana.

Po kvalitetu znanja koje pruža, u posljednjih deset godina Behram-begova medresa osam puta je bila najbolja škola u rangu gimnazija u Tuzlanskom kantonu. Iako je smatraju „vjerskom školom“, po opremi i sadržajima koje nudi zasigurno joj nema premca u BiH, kako u građanskim školama tako i onima s vjerskim predznakom.

Od samog prilaza, do hodnika, učionica, kabineta, fiskulturne dvorane, do internatskog prostora i restorana, u ovoj školi sve je blistavo čisto. Škola je internatskog tipa i ustrojena na principu muškog i ženskog odjela. Tokom školskog odmora, u vrijeme predviđeno za slobodne aktivnosti ili u vrijeme sedmičnog izlaska, učenici se druže i izlaze zajedno kao i svi drugi učenici njihove generacije. Također, učenici ženskog i muškog odjela skupa su i na časovima izborne nastave te u radu sekcija.  

Početkom drugog polugodišta Behram-begova medresa je bogatija za dvije mlade hafize - Amina Orlović i Behija Spahić. 

srijeda, 4. ožujka 2015.

Rijeka Bosna - Najveća rijeka u BiH

Od svih rijeka koje izviru i uviru u Bosni i Hercegovini, najveća je rijeka Bosna. Izvire ispod Igman planine, u neposrednoj okolini Sarajeva, a nakon 270 km toka, ulijeva se u Savu kod Bosanskog Šamca.U izvorskom dijelu Bosna je tipična salmonidna voda sa izuzetnim potencijalom za mušičarski ribolov. Rijeka Bosna protiče centralnim dijelom Bosne, a kod Bosanskog Šamca se ulijeva u rijeku Savu te pripada crnomorskom slivu. U rimsko vrijeme rijeka se zvala Basana ili Basin i historičari smatraju da je po njoj i nastala riječ Bosna. U gornjem toku, od izvora do Zenice, protiče kroz Sarajevsko, Visočko, Kakanjsko i Zeničko polje koja razdvajaju sutjeske.

Rijeka Bosna je duga 273 km, duboka je 1-3 m (u virovima dostiže dubinu i do 10m) a široka 35-170m. Najviše je sužena između Maglaja i Doboja. Obale su joj visoke od 1,5 do 6m, a djelomično su obrasle šumom i žbunjem. Na više mjesta pravi slapove i brzake. 

Dolina rijeke Bosne spaja Panonsku niziju sa centralnom Bosnom, odakle je dolinom Neretve vezana sa Jadranskim morem. Njome vodi željeznička pruga i automobilski put koji se produžuju u dolinu Neretve. Dolinu Bosne presijeca željeznička pruga i automobilski put Tuzla-Doboj-Banja Luka. U srednjem toku je dolinom Lašve povezana automobilskim putem prema Travniku i dalje prema Bihaću dok u gornjem toku u dolinu Bosne izbija put Višegrad-Sarajevo. Oblast u dolina rijeke Bosne je najnaseljenija u Bosni i Hercegovini i dom je za skoro milion stanovnika kao i industrijski je centar države. Naselja uz Bosnu su drumskog tipa, ponegdje dosta razrijeđena. U dolini Bosne se nalaze gradovi Sarajevo, Visoko, Kakanj, Zenica, Zavidovići, Žepče, Maglaj, Doboj, Modriča i Bosanski Šamac.

utorak, 3. ožujka 2015.

Kanjon rijeke Drine

Po mišljenju mnogih Drina je najljepša rijeka na Balkanskom poluostrvu, brza je i plahovita, čista i bistra, bogata, moćna i darežljiva. Međutim, ljepota Drine nije samo u njenoj vodi, već i u pejzažima koji je okružuju. Duboki kanjoni i tjesnaci, neprohodne šume, sela razbacana po planinskim stranama i stara utvrđenja koja se ogledaju u rijeci - sve je to Drina, jedinstvena i neponovljiva.

Sjeverno od Višegrada, između Žepe i Klotijevca, nalazi se najduži kanjon rijeke Drine, dug 24 kilometra. Do danas su na Drini izgrađene 3 hidroelektrane, koje su veći dio njenog toka pretvorile u mirnu jezersku površinu. Sada nažalost više nema splavova i splavara, ali su zahvaljujući stvaranju vještačkih jezera turistima na raspolaganju turistički brodići, kojima se organizuju krstarenja rijekom Drinom.

Živi svijet, biljni i životinjski sliva rijeke Drine veoma je raznovrstan i bogat, a na pojedinim mjestima odlikuje se prisustvom endema. 

Bihać - Biser na Uni

Ovo je jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Bihać je predivan grad koji se nalazi  Krajini i grad koji ima najljepšu rijeku, Unu.

Samo područje Bihaća i njegove okoline bilo je nastanjeno još od pradavnih vremena o čemu svjedoče brojna arheološka nalazišta prahistorijskih naselja i srednjovjekovnih gradova. Prvi pisani trag o Bihaću se nalazi u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1260 godine gdje se spominje kao grad Wyhygh smješten na otoku Sv. Ladislava. U povelji se navodi kao grad koji postoji, pa je bez sumnje nastao ranije. Zanimljivo je pomoću starih zapisa rekonstruirati srednjovjekovni Bihać: radilo se o gradu koji je imao okruglu kulu, mnogo kuća, sedam crkvi i samostana; bio je utvrđen dvostrukim odbranbenim zidinama sa četiri četverogle kule, od kojih je jedna ostala – Kapetanova kula. Ispod samih gradskih zidina nalazio se odbranbeni pojas sa drvenim mostovima ispred gradskih kapija.

Bihać je u davnoj prošlosti bio svjetionik pismenosti. Imao je vrlo razvijen obrazovni sistem (u rangu univerzitetskih gradova), sa čak tri medrese, od kojih je 1841. prvu osnovao Mehmet-paša Bišćević, drugu su izgradili građani Bišća 1866. g. pored džamije Fethije, a treća je izgrađena 1892.g. i bila je to najljepša zgrada u Bihaću.


ponedjeljak, 2. ožujka 2015.

Zenica - Moj grad

Zenica je moje rodno mjesto i moj najdraži grad, grad u kojem sam provela najljepše trenutke u svom životu. Najveća mi je želja da jednog dana tamo odselim i da nastavim svoj život u ovom gradu u kojem imam toliko uspomena i lijepih sjećanja.

Ovo je grad koji je trenutno u usponu i konstantno se dodatno razvija i proširuje. Svaki put kada odem tamo, imam nešto novo za vidjeti.

Evo malo historijskih činjenica o ovom prelijepom gradu. Priča o Zenici ne počinje s industrijom ni socijalizmom. Ovaj je kraj zbog svojih prirodnih pogodnosti već odavno bio naseljen. Usavršavanjem obrade metalnog oruđa i oružja početkom 1. tisućljeća pr. Kr. širi se utjecaj Ilira na ovim područjima. Oni dominiraju sve do 168. g. pr. Kr. kada Ilirsko kraljevstvo dolazi pod rimsku vlast, a time i čitav teritorij današnje Bosne i Hercegovine. Godinama će se Iliri još dizati protiv Rimljana, da bi posljednji njihov otpor bio slomljen 9. g. p. Kr. Upravo su Desidijati koji su naseljavali i zenički kraj posljednji bili pokoreni. Stari grad Vranduk (Arduba) bio je njihov važan centar. Od tada ovaj kraj čvrsto stoji pod rimskom upravom, u okviru provincije Dalmacije. Usprkos udaljenosti od središta Carstva, ni u rimsko vrijeme ovaj kraj nije ostao beživotan. Naprotiv, najznačajniji arheološki nalazi ovog kraja potječu upravo iz rimskog doba, a sudeći po njihovom bogatstvu, život je u to vrijeme ovdje bujao.

Nakon antičkog procvata uslijedio je tamni period u kojem su slavenska i druga plemena uništila veći dio postojećega civilizacijskog nasljeđa. Međutim, već u vrijeme Kulinove i srednjovjekovne Bosne grad Vranduk kao krajnja sjeverna utvrda ponovno zadobiva važnu političku, ekonomsku i kulturnu ulogu. Događaj koji će obilježiti srednjovjekovnu povijest Zenice i odrediti daljnji tijek povijesti čitave Bosne i Hercegovine poznata je abjuracija: godine 1203. predstavnici bosanske vlastele na čelu s banom Kulinom javno se odriču krivovjerja pred papinim poslanikom, najvjerojatnije baš na Bilinom polju u Zenici. Po dolasku franjevaca u Bosnu u zeničkom kraju postoji samostan Sv. Marije i crk­va Sv. Tome u Vranduku, te crk­va Sv. Juraja u Podbrežju.

Prvi spomen Zenice pod ovim imenom nalazi se u jednom dubrovačkom dokumentu iz 20. III. 1436. koji govori o osmanskim napadima kod Podvisokog i Zenice. Kad su Osmanlije osvojili ova područja, da bi ih zadržali pod svojom vlaš­ću, ponovno su osnovali Bosansko Kraljevstvo. Sjedište tog kraljevstva bilo je u Vranduku, ali je ono već 1476. godine ukinuto. Otada Zenica gubi na značaju.

Nakon okupacije, austrougarska vlada pokreće niz kapitalnih projekata šireg društveno-ekonomskog značenja koji će bitno promijeniti i fizionomiju grada i život njegovih stanovnika: željeznička pruga od Zenice do Bosanskog Broda (1879), Rudnik ugljena (1880), pruga od Zenice do Sarajeva (1882), Tvornica papira (1885) te Željezara (1892) koja će postati simbol industrijskog i urbanističkog razvoja grada.

Između Svjetskih ratova Zenica stagnira i u političkom i ekonomskom smislu. Tek pred sami Drugi svjetski rat dolazi do proširenja Željezare, koja sa svojih preko 4.000 radnika postaje najveće poduzeće u državi.

Zenica je danas upravno središte Zeničko-dobojskog kantona. Devedesete su i njoj donijele velike promjene: demografske, ekonomske, kulturne.

Ajfelov most ili Skenderija most u Sarajevu

Sarajevo je puno mostova, a jedan od njih je i Ajfelov most.
Ajfelov most ili Željezni Skenderija most se nalazi u blizini sarajevskog kulturno-sportskog centra Skenderija. Prvobitni most je izgrađen u 15. vijeku po nalogu Skender-paše, kako bi se povezale građevine njegove zadužbine na obalama rijeke Miljacke.

Most sa željeznom ogradom je izgrađen 1893. godine, uzvodno od prvobitnog, a navodno ga je projektovao Gustav Eiffel, graditelj čuvene Ajfelove kule u Parizu. Iako ne postoji dokument koji potvđuje ovu pretpostavku most nosi ime Ajfelov.

Ajfelov most je bio jako oštećen tokom opsade Sarajeva, a obnovljen je 2004. godine.

nedjelja, 1. ožujka 2015.

Rimski most na Ilidži

Rimski most na Ilidži iznad rijeke Bosne izgradili su u prvoj polovini 16 vijeka osmanlijski neimari koristeći se kamenom sa ostataka rimskog naselja Aquae Sulphurae, a u drugoj polovini 16 vijeka most je rekonstruisan.

Ime Rimski, taj turski most ima zahvaliti upravo svojoj lokaciji. Most je izgrađen od klesanog kamena i oblikovan je kao niska polegla građevina na sedam lukova. Lukovi su visinski nešto niži na krajevima i rastu prema sredini, pa tako imamo karakterističan, blago ispupčen, oblik ovoga mosta. Dužina mu iznosi oko 40 metara, a širina 4,5 metara.

Most je izgrađen od klesanog kamena i oblikovan je kao niska polegla građevina na sedam lukova. Lukovi su visinski nešto niži na krajevima i rastu prema sredini, pa tako imamo karakterističan, blago ispupčen, oblik ovoga mosta. Dužina mu iznosi oko 40 metara, a širina 4,5 metara.


Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu

Većina nas je čula za slavni most tj. ćupriju na Drini u Višegradu kojeg je krajem 16. veka izgradio carski arhitekta Mimar Koca Sinan po nalogu Velikog turskog Vezira Mehmed Paše Sokolovića. Od 1544. Godine Višegrad je pao pod tursku vlast i ostao pod otomanskom upravom do Berlinskog kongresa 1878. godine, kada Bosna podpada pod austrougarsku vlast.

Dugačak je više od 180 metara, a sastoji se od jedanaest prelomljenih kamenih svodova, sa blagim usponom prema sredini i silaznom rampom na lijevoj obali. Svodovi se oslanjaju na devet snažnih kamenih stubova i na kamena platna na obalama.Iznad lukova čitavom dužinom mosta proteže se u kamenu profilisani vijenac iznad koga je ograda mosta. Iznad šestog stuba se sa obje strane nalaze proširenja. Sa desne strane je kameno platno u čijoj niši su dvije ploče sa natpisom. Gornji, stariji, ispisan je 1571/72. godine a donji 1577/78. godine. Na prilaznoj rampi lijeve obale nalaze se tri otvora završena prelomljenim lukovima.

Stari most u Višegradu glavni je lik romana „Na Drini ćuprija“, za koji je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu.

Most preko Drine u Višegradu registrovan je kao spomenik kulture prve kategorije 1950. godine (rješenje 02-741-3/62). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika ga je 2003. godine proglasila nacionalnim spomenikom, a UNESCO ga je, 2007. godine, pod brojem 1260, uvrstio na Listu svjetske baštine.


Arslanagića most

Arslanagića most u Trebinju svrstava se u red najvrednijih arhitektonskih spomenika u Bosni i Hercegovini. Ima izuzetnu kulturnu, historijsku i umjetničku vrijednost. Specifičan je i po tome što se danas ne nalazi na lokaciji na kojoj je izgrađen, već je prije mnogo godina premješten kako bi bio spašen od uništenja.


Bio je to most koji je povezivao centralnu Bosnu i Novi (današnji Herceg Novi, tada u sastavu Bosne u okviru Osmanskog carstva), preko njega je išla skoro sva trgovina, a najviše so. Godine 1687. Mlečani su zauzeli Novi, što je izazvalo povlačenje bogatog muslimanskog stanovništva prema Trebinju i most je izgubio na značaju. Na to je također uticala izgradnja puteva prema Dubrovniku.

Nastao je u 16. vijeku kao zadužbina Mehmed-paše Sokolovića, velikog vezira. Pretpostavlja se da je izgrađen 1573/1574. godine. Zapravo, prije izgradnje tog mosta na Trebišnjici, izgrađen je han, da bi bili smješteni radnici koji su radili na izgradnji. U dokumentima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH navodi se da je most najvjerovatnije dobio ime po Arslan-agi, koji je došao iz Herceg Novog u Trebinje krajem 17. vijeka.

Na mostu je postojala stražarnica koju je izgradio Arslan-aga i koja je imala prolaz sa masivnim vratima u prizemlju i sobu za čuvara na spratu. Stražarnica je porušena prilikom popravke mosta 1890. godine.

Arslanagića most u Trebinju dug je 92,25 metara, a širina kolovoza je 3,60, a negdje i četiri metra. Korito rijeke Trebišnjice premošćeno je masivnom kamenom mostovskom konstrukcijom sa dva velika i pet manjih svodova, te tri riječna stuba.

Veliki svodovi dostižu 15 metara visine od normalnog vodostaja rijeke. Bočne strane mosta su ograđene korkalukom (ograda), od kamenih ploča. Specifičan raspored stubova i otvora daje poseban izgled Arslanagića mostu.

Sa izgradnjom hidrocentrale 1965.godine došlo je do njegovog potapanja. Naredne godine nivo vode je spušten kako bi se most mogao ukloniti. Konačno je ponovo izgrađen 1972 godine u centru Trebinja. On je time izgubio svoju funkciju mosta ali je dobio funkciju kulturnog spomenika.

Careva ćuprija

Careva ćuprija ili Carev most je jedan od mostova preko Miljacke u Sarajevu.Prvobitni most sagradio je plemić Isa-beg Isaković, malo niži od današnjeg (ispred ulaza u istoimenu džamiju - Careva džamija), u 15. vijeku, ali je srušen 1619. u poplavi. Hadži Husein-aga Haračić je sagradio kameni most sa tri stuba i četiri luka na istom mjestu, i radi oštećenja je rekonstruisan od strane Hadži Mustafe Bešlije 1792.


Za vrijeme Austro-Ugarske okupacije, most je srušen zbog lošeg stanja u kojem se nalazio, nakon čega je sagrađen novi po ugledu na prvobitni most. Most je sačuvao svoj izvorni naziv. 

Ovaj most predstavlja pionirski pokušaj upotrebe armiranobetonske konstrukcije u mostogradnji Austro-Ugarske monarhije. Dovršen je 1897. godine. Kolovoz je urađen od granitnih kocki, dok su trotoari asfaltirani. Pretpostavlja se da je ova visina ranije bila viša, odnosno da su i trotoari bili urađeni od granita.

Most je u periodu između dva svjetska rata preimenovan u Most Bogdana Žerajića, sve do 1992. godine, kada mu je vraćeno izvorno ime. Danas se most nalazi u lošem stanju. Konstruktivni elementi mosta, armiranobetonska konstrukcija mosta je oštećena i vidljive su mnogobrojne pukotine, čemu sigurno ne pomaže ni intenzivan saobraćaj koji se odvija preko mosta, i to u oba smjera.

Proglašen je nacionalnim spomenikom BiH 2009. godine.