Zenica je moje rodno mjesto i moj najdraži grad, grad u kojem sam provela najljepše trenutke u svom životu. Najveća mi je želja da jednog dana tamo odselim i da nastavim svoj život u ovom gradu u kojem imam toliko uspomena i lijepih sjećanja.
Ovo je grad koji je trenutno u usponu i konstantno se dodatno razvija i proširuje. Svaki put kada odem tamo, imam nešto novo za vidjeti.
Evo malo historijskih činjenica o ovom prelijepom gradu. Priča o Zenici ne počinje s industrijom ni socijalizmom.
Ovaj je kraj zbog svojih prirodnih pogodnosti već odavno bio naseljen. Usavršavanjem
obrade metalnog oruđa i oružja početkom 1. tisućljeća pr. Kr. širi se utjecaj
Ilira na ovim područjima. Oni dominiraju sve do 168. g. pr. Kr. kada Ilirsko
kraljevstvo dolazi pod rimsku vlast, a time i čitav teritorij današnje Bosne i
Hercegovine. Godinama će se Iliri još dizati protiv Rimljana, da bi posljednji
njihov otpor bio slomljen 9. g. p. Kr. Upravo su Desidijati koji su naseljavali
i zenički kraj posljednji bili pokoreni. Stari grad Vranduk (Arduba) bio je
njihov važan centar. Od tada ovaj kraj čvrsto stoji pod rimskom upravom, u
okviru provincije Dalmacije. Usprkos udaljenosti od središta Carstva, ni u
rimsko vrijeme ovaj kraj nije ostao beživotan. Naprotiv, najznačajniji
arheološki nalazi ovog kraja potječu upravo iz rimskog doba, a sudeći po
njihovom bogatstvu, život je u to vrijeme ovdje bujao.
Nakon antičkog procvata uslijedio je tamni period u kojem su
slavenska i druga plemena uništila veći dio postojećega civilizacijskog
nasljeđa. Međutim, već u vrijeme Kulinove i srednjovjekovne Bosne grad Vranduk
kao krajnja sjeverna utvrda ponovno zadobiva važnu političku, ekonomsku i
kulturnu ulogu. Događaj koji će obilježiti srednjovjekovnu povijest Zenice i odrediti
daljnji tijek povijesti čitave Bosne i Hercegovine poznata je abjuracija:
godine 1203. predstavnici bosanske vlastele na čelu s banom Kulinom javno se
odriču krivovjerja pred papinim poslanikom, najvjerojatnije baš na Bilinom
polju u Zenici. Po dolasku franjevaca u Bosnu u zeničkom kraju postoji samostan
Sv. Marije i crkva Sv. Tome u Vranduku, te crkva Sv. Juraja u Podbrežju.
Prvi spomen Zenice pod ovim imenom nalazi se u jednom
dubrovačkom dokumentu iz 20. III. 1436. koji govori o osmanskim napadima kod
Podvisokog i Zenice. Kad su Osmanlije osvojili ova područja, da bi ih zadržali
pod svojom vlašću, ponovno su osnovali Bosansko Kraljevstvo. Sjedište tog
kraljevstva bilo je u Vranduku, ali je ono već 1476. godine ukinuto. Otada
Zenica gubi na značaju.
Nakon okupacije, austrougarska vlada pokreće niz kapitalnih
projekata šireg društveno-ekonomskog značenja koji će bitno promijeniti i
fizionomiju grada i život njegovih stanovnika: željeznička pruga od Zenice do
Bosanskog Broda (1879), Rudnik ugljena (1880), pruga od Zenice do Sarajeva
(1882), Tvornica papira (1885) te Željezara (1892) koja će postati simbol
industrijskog i urbanističkog razvoja grada.
Između Svjetskih ratova Zenica stagnira i u političkom i
ekonomskom smislu. Tek pred sami Drugi svjetski rat dolazi do proširenja
Željezare, koja sa svojih preko 4.000 radnika postaje najveće poduzeće u
državi.
Zenica je danas upravno središte Zeničko-dobojskog kantona.
Devedesete su i njoj donijele velike promjene: demografske, ekonomske,
kulturne.