Despića kuća

Despića kuća je muzejsko-izložbeni objekat u Sarajevu, koji prikazuje kulturu stanovanja bogate, trgovačke, pravoslavne porodice Despić. Nalazi se u starom dijelu Sarajeva, nedaleko od Latinske ćuprije, na uglu ulica Obala Kulina bana i Despićeva. Građena je u nekoliko faza, u tri različita perioda. Najstariji dio datira iz 17. vijeka. Značaj kuće je u činjenici da su se u njoj odigravale prve klasične pozorišne predstave tako da se ovaj objekat može smatrati pretečom savremenog pozorišta u Sarajevu. Enterijer Despića kuće Sarajevo Porodica Despić je kuću poklonila Gradu zajedno sa još jednim objektom u kojem je danas smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Kuća je danas u vlasništvu Muzeja Sarajeva.

 Oko 1760. godine u Sarajevo iz Gacka stiže ćurčija Risto Slijepčević koji se oženio djevojkom Despinom sa kojom kupuje kuću u Latinluku oko 1780. Godine. Kuća se sastojala od podruma (magaze), jedne sobe u prizemlju i sobe na spratu.  Nešto kasnije su kupili još jednu kuću u blizini te su obje kuće stavili po isti krov.

Sinovi Riste Slijepčevića su po tadašnjem običaju, nazivani Ristići. Najpoznatiji član ove porodice je definitivno Makso Despić. Prema riječima Kuča, Makso Despić je bio najmarkantnija ličnost ove porodice. Rodio se u doba osmanske vladavine, živio je u vrijeme Austrougarske, a umro je u doba Kraljevine Jugoslavije. Bio je vrstan trgovac i čestit građanin Sarajeva. Dvaput je išao na hadžiluk u Jerusalim zbog čega je dobio nadimak Hadži-Makso.

Zenica - Moj grad

Zenica je moje rodno mjesto i moj najdraži grad, grad u kojem sam provela najljepše trenutke u svom životu. Najveća mi je želja da jednog dana tamo odselim i da nastavim svoj život u ovom gradu u kojem imam toliko uspomena i lijepih sjećanja.

Ovo je grad koji je trenutno u usponu i konstantno se dodatno razvija i proširuje. Svaki put kada odem tamo, imam nešto novo za vidjeti.

Evo malo historijskih činjenica o ovom prelijepom gradu. Priča o Zenici ne počinje s industrijom ni socijalizmom. Ovaj je kraj zbog svojih prirodnih pogodnosti već odavno bio naseljen. Usavršavanjem obrade metalnog oruđa i oružja početkom 1. tisućljeća pr. Kr. širi se utjecaj Ilira na ovim područjima. Oni dominiraju sve do 168. g. pr. Kr. kada Ilirsko kraljevstvo dolazi pod rimsku vlast, a time i čitav teritorij današnje Bosne i Hercegovine. Godinama će se Iliri još dizati protiv Rimljana, da bi posljednji njihov otpor bio slomljen 9. g. p. Kr. Upravo su Desidijati koji su naseljavali i zenički kraj posljednji bili pokoreni. Stari grad Vranduk (Arduba) bio je njihov važan centar. Od tada ovaj kraj čvrsto stoji pod rimskom upravom, u okviru provincije Dalmacije. Usprkos udaljenosti od središta Carstva, ni u rimsko vrijeme ovaj kraj nije ostao beživotan. Naprotiv, najznačajniji arheološki nalazi ovog kraja potječu upravo iz rimskog doba, a sudeći po njihovom bogatstvu, život je u to vrijeme ovdje bujao.

Nakon antičkog procvata uslijedio je tamni period u kojem su slavenska i druga plemena uništila veći dio postojećega civilizacijskog nasljeđa. Međutim, već u vrijeme Kulinove i srednjovjekovne Bosne grad Vranduk kao krajnja sjeverna utvrda ponovno zadobiva važnu političku, ekonomsku i kulturnu ulogu. Događaj koji će obilježiti srednjovjekovnu povijest Zenice i odrediti daljnji tijek povijesti čitave Bosne i Hercegovine poznata je abjuracija: godine 1203. predstavnici bosanske vlastele na čelu s banom Kulinom javno se odriču krivovjerja pred papinim poslanikom, najvjerojatnije baš na Bilinom polju u Zenici. Po dolasku franjevaca u Bosnu u zeničkom kraju postoji samostan Sv. Marije i crk­va Sv. Tome u Vranduku, te crk­va Sv. Juraja u Podbrežju.

Prvi spomen Zenice pod ovim imenom nalazi se u jednom dubrovačkom dokumentu iz 20. III. 1436. koji govori o osmanskim napadima kod Podvisokog i Zenice. Kad su Osmanlije osvojili ova područja, da bi ih zadržali pod svojom vlaš­ću, ponovno su osnovali Bosansko Kraljevstvo. Sjedište tog kraljevstva bilo je u Vranduku, ali je ono već 1476. godine ukinuto. Otada Zenica gubi na značaju.

Nakon okupacije, austrougarska vlada pokreće niz kapitalnih projekata šireg društveno-ekonomskog značenja koji će bitno promijeniti i fizionomiju grada i život njegovih stanovnika: željeznička pruga od Zenice do Bosanskog Broda (1879), Rudnik ugljena (1880), pruga od Zenice do Sarajeva (1882), Tvornica papira (1885) te Željezara (1892) koja će postati simbol industrijskog i urbanističkog razvoja grada.

Između Svjetskih ratova Zenica stagnira i u političkom i ekonomskom smislu. Tek pred sami Drugi svjetski rat dolazi do proširenja Željezare, koja sa svojih preko 4.000 radnika postaje najveće poduzeće u državi.

Zenica je danas upravno središte Zeničko-dobojskog kantona. Devedesete su i njoj donijele velike promjene: demografske, ekonomske, kulturne.