Zenica - Moj grad

Zenica je moje rodno mjesto i moj najdraži grad, grad u kojem sam provela najljepše trenutke u svom životu. Najveća mi je želja da jednog dana tamo odselim i da nastavim svoj život u ovom gradu u kojem imam toliko uspomena i lijepih sjećanja.

Ovo je grad koji je trenutno u usponu i konstantno se dodatno razvija i proširuje. Svaki put kada odem tamo, imam nešto novo za vidjeti.

Evo malo historijskih činjenica o ovom prelijepom gradu. Priča o Zenici ne počinje s industrijom ni socijalizmom. Ovaj je kraj zbog svojih prirodnih pogodnosti već odavno bio naseljen. Usavršavanjem obrade metalnog oruđa i oružja početkom 1. tisućljeća pr. Kr. širi se utjecaj Ilira na ovim područjima. Oni dominiraju sve do 168. g. pr. Kr. kada Ilirsko kraljevstvo dolazi pod rimsku vlast, a time i čitav teritorij današnje Bosne i Hercegovine. Godinama će se Iliri još dizati protiv Rimljana, da bi posljednji njihov otpor bio slomljen 9. g. p. Kr. Upravo su Desidijati koji su naseljavali i zenički kraj posljednji bili pokoreni. Stari grad Vranduk (Arduba) bio je njihov važan centar. Od tada ovaj kraj čvrsto stoji pod rimskom upravom, u okviru provincije Dalmacije. Usprkos udaljenosti od središta Carstva, ni u rimsko vrijeme ovaj kraj nije ostao beživotan. Naprotiv, najznačajniji arheološki nalazi ovog kraja potječu upravo iz rimskog doba, a sudeći po njihovom bogatstvu, život je u to vrijeme ovdje bujao.

Nakon antičkog procvata uslijedio je tamni period u kojem su slavenska i druga plemena uništila veći dio postojećega civilizacijskog nasljeđa. Međutim, već u vrijeme Kulinove i srednjovjekovne Bosne grad Vranduk kao krajnja sjeverna utvrda ponovno zadobiva važnu političku, ekonomsku i kulturnu ulogu. Događaj koji će obilježiti srednjovjekovnu povijest Zenice i odrediti daljnji tijek povijesti čitave Bosne i Hercegovine poznata je abjuracija: godine 1203. predstavnici bosanske vlastele na čelu s banom Kulinom javno se odriču krivovjerja pred papinim poslanikom, najvjerojatnije baš na Bilinom polju u Zenici. Po dolasku franjevaca u Bosnu u zeničkom kraju postoji samostan Sv. Marije i crk­va Sv. Tome u Vranduku, te crk­va Sv. Juraja u Podbrežju.

Prvi spomen Zenice pod ovim imenom nalazi se u jednom dubrovačkom dokumentu iz 20. III. 1436. koji govori o osmanskim napadima kod Podvisokog i Zenice. Kad su Osmanlije osvojili ova područja, da bi ih zadržali pod svojom vlaš­ću, ponovno su osnovali Bosansko Kraljevstvo. Sjedište tog kraljevstva bilo je u Vranduku, ali je ono već 1476. godine ukinuto. Otada Zenica gubi na značaju.

Nakon okupacije, austrougarska vlada pokreće niz kapitalnih projekata šireg društveno-ekonomskog značenja koji će bitno promijeniti i fizionomiju grada i život njegovih stanovnika: željeznička pruga od Zenice do Bosanskog Broda (1879), Rudnik ugljena (1880), pruga od Zenice do Sarajeva (1882), Tvornica papira (1885) te Željezara (1892) koja će postati simbol industrijskog i urbanističkog razvoja grada.

Između Svjetskih ratova Zenica stagnira i u političkom i ekonomskom smislu. Tek pred sami Drugi svjetski rat dolazi do proširenja Željezare, koja sa svojih preko 4.000 radnika postaje najveće poduzeće u državi.

Zenica je danas upravno središte Zeničko-dobojskog kantona. Devedesete su i njoj donijele velike promjene: demografske, ekonomske, kulturne.

Tvrđava Vranduk - Kapija Bosne

Gledano kroz historiju Vranduk predstavlja jednu od najznačajnijih tvrđava u Bosni i Hercegovini. Ona je poznata i kao „kapija Bosne“ ili „ključ Bosne“, jer, kako tvrde Vrandučani, nijedan osvajač nije mogao ući u Bosnu dok ne bi osvojio ovu tvrđavu.

Srednjovjekovni bosanski grad, koji je izvorno bio namjenjen za čuvanje velikana, prvo banova pa poslije i kraljeva. Kralj Tomaš je Vranduku posvetio posebnu pažnju, pa je ispod grada podigao Crkvu sv. Tome, svog zaštitnika, za koju je od pape dobio posebne povlastice. Tvrđava je prvenstveno osnovana od strane Rimljana u svrhu odbrane, na uzvišenju 10 km od centra Zenice, i tako kao na dlanu ponosno nadzire okruženje.

Za vrijeme turskih osvajanja Vranduk je služio kao politički zatvor, gdje su svoje živote okončali mnogi protivnici Osmanskog carstva. Kako svako doba donosi nešto svoje tako je i uz samu tvrđavu sagrađena i džamija Sultana Mehmeda Fatiha, a ispod Vranduka se proseže i tunel sagrađen za vrijeme Drugug svjetskog rata. Stari grad Vranduk je zadnjih godina restauriran i pretvoren u muzej pa je kao takav vrlo privlačan za posjetitelje.

Stari grad u Vranduku pripada tipu brdskog utvrđenja. Tvrđava je, i pored kasnijih prepravki, sačuvala izvorne oblike, koji podsjećaju na rana rješenja europskih utvrđenja. U srednjem vijeku je glavna kula bila viša a prostor obora podijeljen zidom. Mala kula i istočni zid naknadno su dograđeni u svrhu zaštite ulaza u tvrđavu. U sklopu obora nalazilo se više objekata različite namjene, a pronađeni su i ostaci „Dizdareve kuće“.

Unutar zidova Starog grada pronađeni su brojni arheološki nalazi iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda: posude, nakit, novčići, alatke, mamuze, i sl.  Svi nalazi su pohranjeni u  Muzeju grada Zenice.

Vrandučka stara džamija poznata i kao Džamija sultana Fatiha sagrađena je nakon što su 1463. godine Osmanlije osvojile Vranduk. Vrandučka džamija je bila tvrđavska džamija sagrađena direktno uz utvrdu. Ovakve džamije obično nisu imale česmu, već bunar koji se nalazio u sklopu utvrde.

Džamija pripada tipu džamije sa drvenim dvostranim mahfilom i drvenom munarom. Jedna od karakteristika ove džamije su njena dva ulaza –sa sjeverne i sa zapadne strane. Džamija je, kao i svi objekti u Vranduku, imala strmi četverostrešni drveni krov pokriven šindrom.Kasnijim intervencijama džamiji je izmijenjen nagib krova i vrsta krovnog pokrivača.