Behram - begova medresa u Tuzli

Bosna i Hercegovina je zemlja različitosti u svakom mogućem smislu. Ovo je zemlja raznih vjera i ono što posebno fascinira jeste činjenica da ima mnoštvo prelijepih vjerskih objekata sačuvanih iz davnih vremena. Ja ću početi sa prezentacijom medresa  BiH, a nakon toga ću preći i na ostale vjerske objekte. Jer, sve su to ljepote BiH.

Behram-begova medresa u Tuzli je najstarija obrazovna institucija u sjeveroistočnoj Bosni i među najstarijim je medresama našega podneblja. Relevantni historijski izvori navode da je počela s radom prije 1626. godine. Zgrada Medrese u 19. stoljeću je sagrađena u arapsko-maurskom stilu, a tokom svoje povijesti je više puta restaurirana i dograđivana.

Po kvalitetu znanja koje pruža, u posljednjih deset godina Behram-begova medresa osam puta je bila najbolja škola u rangu gimnazija u Tuzlanskom kantonu. Iako je smatraju „vjerskom školom“, po opremi i sadržajima koje nudi zasigurno joj nema premca u BiH, kako u građanskim školama tako i onima s vjerskim predznakom.

Od samog prilaza, do hodnika, učionica, kabineta, fiskulturne dvorane, do internatskog prostora i restorana, u ovoj školi sve je blistavo čisto. Škola je internatskog tipa i ustrojena na principu muškog i ženskog odjela. Tokom školskog odmora, u vrijeme predviđeno za slobodne aktivnosti ili u vrijeme sedmičnog izlaska, učenici se druže i izlaze zajedno kao i svi drugi učenici njihove generacije. Također, učenici ženskog i muškog odjela skupa su i na časovima izborne nastave te u radu sekcija.  

Početkom drugog polugodišta Behram-begova medresa je bogatija za dvije mlade hafize - Amina Orlović i Behija Spahić. 

Bihać - Biser na Uni

Ovo je jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Bihać je predivan grad koji se nalazi  Krajini i grad koji ima najljepšu rijeku, Unu.

Samo područje Bihaća i njegove okoline bilo je nastanjeno još od pradavnih vremena o čemu svjedoče brojna arheološka nalazišta prahistorijskih naselja i srednjovjekovnih gradova. Prvi pisani trag o Bihaću se nalazi u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1260 godine gdje se spominje kao grad Wyhygh smješten na otoku Sv. Ladislava. U povelji se navodi kao grad koji postoji, pa je bez sumnje nastao ranije. Zanimljivo je pomoću starih zapisa rekonstruirati srednjovjekovni Bihać: radilo se o gradu koji je imao okruglu kulu, mnogo kuća, sedam crkvi i samostana; bio je utvrđen dvostrukim odbranbenim zidinama sa četiri četverogle kule, od kojih je jedna ostala – Kapetanova kula. Ispod samih gradskih zidina nalazio se odbranbeni pojas sa drvenim mostovima ispred gradskih kapija.

Bihać je u davnoj prošlosti bio svjetionik pismenosti. Imao je vrlo razvijen obrazovni sistem (u rangu univerzitetskih gradova), sa čak tri medrese, od kojih je 1841. prvu osnovao Mehmet-paša Bišćević, drugu su izgradili građani Bišća 1866. g. pored džamije Fethije, a treća je izgrađena 1892.g. i bila je to najljepša zgrada u Bihaću.

Zenica - Moj grad

Zenica je moje rodno mjesto i moj najdraži grad, grad u kojem sam provela najljepše trenutke u svom životu. Najveća mi je želja da jednog dana tamo odselim i da nastavim svoj život u ovom gradu u kojem imam toliko uspomena i lijepih sjećanja.

Ovo je grad koji je trenutno u usponu i konstantno se dodatno razvija i proširuje. Svaki put kada odem tamo, imam nešto novo za vidjeti.

Evo malo historijskih činjenica o ovom prelijepom gradu. Priča o Zenici ne počinje s industrijom ni socijalizmom. Ovaj je kraj zbog svojih prirodnih pogodnosti već odavno bio naseljen. Usavršavanjem obrade metalnog oruđa i oružja početkom 1. tisućljeća pr. Kr. širi se utjecaj Ilira na ovim područjima. Oni dominiraju sve do 168. g. pr. Kr. kada Ilirsko kraljevstvo dolazi pod rimsku vlast, a time i čitav teritorij današnje Bosne i Hercegovine. Godinama će se Iliri još dizati protiv Rimljana, da bi posljednji njihov otpor bio slomljen 9. g. p. Kr. Upravo su Desidijati koji su naseljavali i zenički kraj posljednji bili pokoreni. Stari grad Vranduk (Arduba) bio je njihov važan centar. Od tada ovaj kraj čvrsto stoji pod rimskom upravom, u okviru provincije Dalmacije. Usprkos udaljenosti od središta Carstva, ni u rimsko vrijeme ovaj kraj nije ostao beživotan. Naprotiv, najznačajniji arheološki nalazi ovog kraja potječu upravo iz rimskog doba, a sudeći po njihovom bogatstvu, život je u to vrijeme ovdje bujao.

Nakon antičkog procvata uslijedio je tamni period u kojem su slavenska i druga plemena uništila veći dio postojećega civilizacijskog nasljeđa. Međutim, već u vrijeme Kulinove i srednjovjekovne Bosne grad Vranduk kao krajnja sjeverna utvrda ponovno zadobiva važnu političku, ekonomsku i kulturnu ulogu. Događaj koji će obilježiti srednjovjekovnu povijest Zenice i odrediti daljnji tijek povijesti čitave Bosne i Hercegovine poznata je abjuracija: godine 1203. predstavnici bosanske vlastele na čelu s banom Kulinom javno se odriču krivovjerja pred papinim poslanikom, najvjerojatnije baš na Bilinom polju u Zenici. Po dolasku franjevaca u Bosnu u zeničkom kraju postoji samostan Sv. Marije i crk­va Sv. Tome u Vranduku, te crk­va Sv. Juraja u Podbrežju.

Prvi spomen Zenice pod ovim imenom nalazi se u jednom dubrovačkom dokumentu iz 20. III. 1436. koji govori o osmanskim napadima kod Podvisokog i Zenice. Kad su Osmanlije osvojili ova područja, da bi ih zadržali pod svojom vlaš­ću, ponovno su osnovali Bosansko Kraljevstvo. Sjedište tog kraljevstva bilo je u Vranduku, ali je ono već 1476. godine ukinuto. Otada Zenica gubi na značaju.

Nakon okupacije, austrougarska vlada pokreće niz kapitalnih projekata šireg društveno-ekonomskog značenja koji će bitno promijeniti i fizionomiju grada i život njegovih stanovnika: željeznička pruga od Zenice do Bosanskog Broda (1879), Rudnik ugljena (1880), pruga od Zenice do Sarajeva (1882), Tvornica papira (1885) te Željezara (1892) koja će postati simbol industrijskog i urbanističkog razvoja grada.

Između Svjetskih ratova Zenica stagnira i u političkom i ekonomskom smislu. Tek pred sami Drugi svjetski rat dolazi do proširenja Željezare, koja sa svojih preko 4.000 radnika postaje najveće poduzeće u državi.

Zenica je danas upravno središte Zeničko-dobojskog kantona. Devedesete su i njoj donijele velike promjene: demografske, ekonomske, kulturne.

Ajfelov most ili Skenderija most u Sarajevu

Sarajevo je puno mostova, a jedan od njih je i Ajfelov most.

Ajfelov most ili Željezni Skenderija most se nalazi u blizini sarajevskog kulturno-sportskog centra Skenderija. Prvobitni most je izgrađen u 15. vijeku po nalogu Skender-paše, kako bi se povezale građevine njegove zadužbine na obalama rijeke Miljacke.

Most sa željeznom ogradom je izgrađen 1893. godine, uzvodno od prvobitnog, a navodno ga je projektovao Gustav Eiffel, graditelj čuvene Ajfelove kule u Parizu. Iako ne postoji dokument koji potvđuje ovu pretpostavku most nosi ime Ajfelov.

Ajfelov most je bio jako oštećen tokom opsade Sarajeva, a obnovljen je 2004. godine.

Rimski most na Ilidži

Rimski most na Ilidži iznad rijeke Bosne izgradili su u prvoj polovini 16 vijeka osmanlijski neimari koristeći se kamenom sa ostataka rimskog naselja Aquae Sulphurae, a u drugoj polovini 16 vijeka most je rekonstruisan.

Ime Rimski, taj turski most ima zahvaliti upravo svojoj lokaciji. Most je izgrađen od klesanog kamena i oblikovan je kao niska polegla građevina na sedam lukova. Lukovi su visinski nešto niži na krajevima i rastu prema sredini, pa tako imamo karakterističan, blago ispupčen, oblik ovoga mosta. Dužina mu iznosi oko 40 metara, a širina 4,5 metara.

Most je izgrađen od klesanog kamena i oblikovan je kao niska polegla građevina na sedam lukova. Lukovi su visinski nešto niži na krajevima i rastu prema sredini, pa tako imamo karakterističan, blago ispupčen, oblik ovoga mosta. Dužina mu iznosi oko 40 metara, a širina 4,5 metara.

Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu

Većina nas je čula za slavni most tj. ćupriju na Drini u Višegradu kojeg je krajem 16. veka izgradio carski arhitekta Mimar Koca Sinan po nalogu Velikog turskog Vezira Mehmed Paše Sokolovića. Od 1544. Godine Višegrad je pao pod tursku vlast i ostao pod otomanskom upravom do Berlinskog kongresa 1878. godine, kada Bosna podpada pod austrougarsku vlast.

Dugačak je više od 180 metara, a sastoji se od jedanaest prelomljenih kamenih svodova, sa blagim usponom prema sredini i silaznom rampom na lijevoj obali. Svodovi se oslanjaju na devet snažnih kamenih stubova i na kamena platna na obalama.Iznad lukova čitavom dužinom mosta proteže se u kamenu profilisani vijenac iznad koga je ograda mosta. Iznad šestog stuba se sa obje strane nalaze proširenja. Sa desne strane je kameno platno u čijoj niši su dvije ploče sa natpisom. Gornji, stariji, ispisan je 1571/72. godine a donji 1577/78. godine. Na prilaznoj rampi lijeve obale nalaze se tri otvora završena prelomljenim lukovima.

Stari most u Višegradu glavni je lik romana „Na Drini ćuprija“, za koji je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu.

Most preko Drine u Višegradu registrovan je kao spomenik kulture prve kategorije 1950. godine (rješenje 02-741-3/62). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika ga je 2003. godine proglasila nacionalnim spomenikom, a UNESCO ga je, 2007. godine, pod brojem 1260, uvrstio na Listu svjetske baštine.

Arslanagića most

Arslanagića most u Trebinju svrstava se u red najvrednijih arhitektonskih spomenika u Bosni i Hercegovini. Ima izuzetnu kulturnu, historijsku i umjetničku vrijednost. Specifičan je i po tome što se danas ne nalazi na lokaciji na kojoj je izgrađen, već je prije mnogo godina premješten kako bi bio spašen od uništenja.

Bio je to most koji je povezivao centralnu Bosnu i Novi (današnji Herceg Novi, tada u sastavu Bosne u okviru Osmanskog carstva), preko njega je išla skoro sva trgovina, a najviše so. Godine 1687. Mlečani su zauzeli Novi, što je izazvalo povlačenje bogatog muslimanskog stanovništva prema Trebinju i most je izgubio na značaju. Na to je također uticala izgradnja puteva prema Dubrovniku.

Nastao je u 16. vijeku kao zadužbina Mehmed-paše Sokolovića, velikog vezira. Pretpostavlja se da je izgrađen 1573/1574. godine. Zapravo, prije izgradnje tog mosta na Trebišnjici, izgrađen je han, da bi bili smješteni radnici koji su radili na izgradnji. U dokumentima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH navodi se da je most najvjerovatnije dobio ime po Arslan-agi, koji je došao iz Herceg Novog u Trebinje krajem 17. vijeka.

Na mostu je postojala stražarnica koju je izgradio Arslan-aga i koja je imala prolaz sa masivnim vratima u prizemlju i sobu za čuvara na spratu. Stražarnica je porušena prilikom popravke mosta 1890. godine.

Arslanagića most u Trebinju dug je 92,25 metara, a širina kolovoza je 3,60, a negdje i četiri metra. Korito rijeke Trebišnjice premošćeno je masivnom kamenom mostovskom konstrukcijom sa dva velika i pet manjih svodova, te tri riječna stuba.

Veliki svodovi dostižu 15 metara visine od normalnog vodostaja rijeke. Bočne strane mosta su ograđene korkalukom (ograda), od kamenih ploča. Specifičan raspored stubova i otvora daje poseban izgled Arslanagića mostu.

Sa izgradnjom hidrocentrale 1965.godine došlo je do njegovog potapanja. Naredne godine nivo vode je spušten kako bi se most mogao ukloniti. Konačno je ponovo izgrađen 1972 godine u centru Trebinja. On je time izgubio svoju funkciju mosta ali je dobio funkciju kulturnog spomenika.

Kozija Ćuprija

Svi bosanci i hercegovci su čuli za most Kozija ćuprija. U legendama i predanjima ostalo je zabilježeno da je ćupriju podigao siromašni kozar, Meho. Njegove su se koze dugo zadržavale oko nekog grmlja na rijeci gdje on  pronađe ćup pun zlatnika. Tim je novcem platio sebi školovanje a kad je postao ugledan i bogat podanik Carevine, sagradio je most na Miljacki na mjestu gdje su mu koze ukazale na zlato.

Kozija ćuprija je jedan od četiri stara mosta na području grada koji su još uvijek sačuvani. Nalazi se u kanjonu rijeke Miljacke nekoliko kilometara istočno od Baščaršije. . Kozija ćuprija je bila mjesto na kojem su se dočekivali carski namjesnici – veziri. Svakom novom veziru pravio bi se doček na mostu. Sa Kozije ćuprije su Sarajlije  ispraćale i trgovce na put , te rođake i prijatelje na hadždž u Meku i Jeruzalem.

Ova ćuprija ima jedan luk sa dva kružna otvora koja služe za brz protok vode u vrijeme poplava. Duga je 42 m, a široka 4,75 m. Danas je popularno šetalište Sarajlija. Do Kozije ćuprije vodi 8 km duga staza, uz sami tok rijeke Miljacke koju ne rijetko koriste biciklisti. Uz šetalište se nalaze mnogobrojne stijene. Najpoznatija među njima je  Babin zub, veoma privlačan ljubiteljima ekstremnih sportova. Kozija ćuprija u Sarajevu je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Vrelo Bosne

Bosna je rijeka u Bosni i Hercegovini. Izvire iz kraških vrela u selu Vrutci u blizini Ilidže u podnožju planine Igman na 500 m nadmorske visine. Sam lokalitet izvora se naziva Vrelo Bosne i poznato je sarajevsko izletište. Vrela Bosne se nalaze u jugozapadnom dijelu Sarajevskog polja, u predgrađu Igman planine. Za njih se slobodno može reći da predstavljaju najljepši dio Sarajeva, ponos Sarajlija koji su oduvijek slobodne trenutke provodili u prekrasnom ambijentu uz žubor rijeke Bosne.

Na ovom mjestu se osjeća duh netaknute prirode i mnogobrojni posjetioci uživaju u čarima Vrela Bosne. Flora i fauna uz izvorište je bogata i specifična i doprinosi ljepoti pejzaža. Ipak, ono što je najljepše jeste samo izvorište rijeke Bosne, koja izvire iz nekoliko jakih kraških izvora na nadmorskoj visini od 492 m u području planine Igman.

Površina koju zahvata ovaj ravničarski kompleks veličine je 603 ha. Sam prostor izvorišta vrela Bosne bio je pod zaštitom od 1954.godine, a nakon stručne valorizacije cijelog prostora isto je proglašeno 2006.godine Spomenikom prirode - II kategorija po Međunarodnoj klasifikaciji unije za zaštitu prirode (IUCN).

Stari Rimljani i Osmanlije su upravo ovdje, na izvorima termalne vode gradili banje, a u vremenu Austro-Ugarske je bila mondeni centar Sarajeva. I danas se u ovom dijelu mogu vidjeti ostaci rimske kolonije Arheološki park Ilidža, Rimski most na Plandištu, te građevina iz vremena Austro-Ugarske (hoteli Ilidža, zgrada Općine i sl.).

Pravi fijakeri su još 1895. godine posjetioce prevozili Velikom Alejom do Vrela Bosne, a danas su turistička atrakcija.

Tvrđava Kastel u Banja Luci

Tvrđava Kastel je najpoznatija znamenitost grada Banja Luke i locirana je u srcu ovog prelijepog grada. Prilikom moje zadnje posjete Banja Luci, posjetila sam ovu tvrđavu i oduševila me. Stare zidine tvrđave Kastel tu su da nam probude znatiželju o istoriji ovog grada, ispričaju priču o bitkama, trgovini, uspjesima i padovima. Ukupna površina kompleksa Kastel iznosi 48.000 kvadratnih metara, od toga unutar bedema 26 610 kvadratnih metara, a izvan bedema oko 21.390 kvadratnih metara. Bedeme čine devet bastiona i dvije kapi kule u sklopu bedema. Unutar bedema nalazi se više objekata, među kojima centralni logor sa dvije kule i malim arsenalom, centralni arsenal, tzv. kamena zgrada, te više različitih zidova koji su dijelili i formirali pojedine interne prostore.

Posebno važan nalaz je antički žrtvenik posvećen bogu Jupiteru pronađen 1885. godine prilikom gradnje mosta preko Crkvene. Također, na prostoru tvrđave pronađeni su ostaci Slavenskog naselja iz perioda ranog srednjeg vijeka (od VIII do XII vijeka). U bosanskoj srednjovjekovnoj državi postojao je Vrbaški grad, koji se po jednoj pretpostavci nalazio na mjestu današnjeg Kastela. Međutim, po drugoj pretpostavci, Vrbaški grad se identifikuje sa Podgradcima u Potkozarju. Intenzivna izgradnja Kastela počinje u pretposljednjoj deceniji XV vijeka, za vrijeme Turske okupacije i vladavine Ferhad paše Sokolovića (1574-1588) koji pored ovog utvrđenja gradi i niz drugih objekata orijentalnog tipa.

U povelji iz 1525. godine precizno se navodi da je Banja Luka zapravo ime tvrđave koja se zvala CASTELL NOSTRO BAGNA LUCA. U Kastelu se nalazi rimski sarkofag nađen u Šargovcu, rimski miljokaz s nekadašnjeg puta Salona-Servitium. Danas je tvrđava Kastel spomenik I kategorije i mjesto na kome možete doživjeti duh minulog vremena.

Banja Luka - Grad zelenila

Grad Banja Luka je za mene jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Baš sam bila u ovom divnom gradu poslije nove godine i uživala sam maksimalno u ljepotama ovog grada.

Banjaluka je oduvijek bila «rajska dolina» sa mnogo zelenila, vode i voća o čemu svjedoče mnogi putopisci koji su posjetili Banjaluku. Banja Luka je i danas poznata po velikom broju zelenih površina (parkova i aleja) zbog čega je nazivaju «grad zelenila». U gradu i njegovoj bližoj okolini se nalaze tri banje (Srpske toplice, Slatina i Laktaši) sa izvorima termomineralne vode, čija su se ljekovita svojstva koristila još u antičkom periodu. Uz izvore termomineralne vode u Srpskim toplicama, vezan je jedan zanimljiv prirodni rezervat.

Osim prirodnih ljepota, Banja Luka obiluje i mnogobrojnim spomenicima kulture. Banski Dvor se nalazi u jednoj od dvije velelepne građevine u centru Banje Luke. Ove zgrade su izgrađene 1932. godine i služile su kao utočište mnogim upravnim i sudskim postupcima, kao i sjedište lokalnih vladara.

Pravoslavni hram Hrista Spasitelja je ikona koja će ubrzo postati obilježje za neuke. Njegove zlatne kupole i živopisni vanjski izgled vrijedni su fotografisanja i pamćenja kao simbola grada za posjetioce i građane. Oni koji tragaju za neočekivanom ljepotom ne treba da idu dalje od franciskanskog manastira Marija Zvijezda. Posjetioci mogu da vide rijetke i vrijedne knjige, uključujući poslanice Sv. Avgustina, kao i izuzetno vrijedne slike. 

Šetati Gospodskom ulicom znači dotaći samo srce Banje Luke. Samo ime označava ulicu za gospodu i u velikoj mjeri ukazuje na socijalnu i administrativnu funkciju koju ova ulica ima danas.Safikadin grob je stalno podsjećanje na strast i srce građana Banje Luke. Iako ima nekoliko verzija priče, legenda o Safikadi živi i danas u srcima romantičara. Safikada je bila mlada djevojka ludo zaljubljena u vojnika koji je bio stacioniran u Kastelu u Banjoj Luci. Njihove kulturološke i vjerske razlike nisu mogle umanjiti snagu njihove ljubavi. Neminovno, vojnik je poslan u rat. Kada je čula za njegovu smrt Safikata je bila skrhana od bola, iako se njena porodica potajno radovala što je ovoj posebnoj vezi došao kraj. Ubrzo, njena porodica je upoznala Safikadu sa drugim mladićem s namjerom da ih vjenča. Priča kaže da je Safikada, obučena u vjenčanicu, krišom otišla do Kastela nešto prije podneva, kada je planirano ceremonijalno ispaljivanje topa. U očaju, Safikada se ispriječila ispred topa kada je ispaljivan, i time zapečatila sudbinu njene istinske ljubavi. Njena porodica, osramoćena i postiđena, odbila je da je sahrani. Neki dobrodušni građani su podigli spomenik ublizini tvrđave u njenu čast. Danas, mladi ljubavnici pale svijeće u spomen Safikade i time se zaklinju na besmrtnu ljubav jedno drugome.

Naravno, tu je i prelijepi Kastel ali njega ostavljam za jedan drugi post.

Pećina Bijambare

Pećina Bijambare je nešto sasvim izuzetno lijepo i rijetko,jedna prirodna ljepota koja se ne sreće svaki dan. Između sela Nišići i Krivajevići, u Ilijaškoj opštini, na putu Sarajevo-Olovo, odvaja se šumski put dug oko 2 km, kojim se kroz prelijepi ambijent crnogorične šume dolazi do Bijambara. Bijambarsku pećinu čine tri speološka objekta: Gornja Bijambarska pećina, Srednja Bijambarska pećina, koja se sastoji od četiri dvorane koje su bogate pećinskim ukrasima. U četvrtoj dvorani, koja je i najveća, nalaze se brojni stalaktiti i strop je prekriven nakitom. Po ukrasima, koji su raznovrsni po obliku i veličini, ova pećinska dvorana je jedna od najljepših u BiH.

U blizini pećine je i potok Bradić sa jezerom i vodenicom, te potok Bjelila, koji presjeca bijambarske šume i proplanke. Područje Bijambara, sa Bijambarskom pećinom, je jedno od rijetkih izletišta koje odgovara svim ljubiteljima prirode: predstavlja pravi ugođaj za ljubitelje pećine, bistrih voda, borove šume i šumske tišine.

Glavna pećina je dosta velika, i njena dužina iznosi 420 m (duž glavne staze, bez sporednih staza), sa 4 velika hodnika čiji prečnik doseže i do 60 m, a koji su visoki i preko 30 m. Jedan od hodnika (zadnji), se zbog svoje impresivne veličine najčešće naziva “koncertna dvorana“. Pećina je bogata oblicima pećinskog nakita kao što su stalaktiti, stalagmiti, draperije, bigrene kade, stubovi i slično. Trenutno je nastanjena kolonijom šišmiša i cvrčaka, a moguće je naći i druge stanovnike.

Nakon kratkih istraživanja 1967. godine, u Gornjoj bijambarskoj pećini pronađen je alat za obrađivanje kamena, ostatak pećinskog čovjeka. Najvjerovatnije da se još ovog alata može iskopati. Kosturi starih medvjeda, jelena i drugih životinja su također otkriveni u nekim od pećina.

Park prirode Tajan

Jedna od turistički atraktivnih lokacija je Park prirode “Tajan” koji se nalazi između općina Zavidovići, Kakanj i Vareš, na nadmorskoj visini 1297 m. Područje Parka prirode bogato je kanjonima, prirodnim kamenim mostovima sa pećinama, jezerima, speleološkim objektima, endemskim biljkama. Brojni planinski vrhovi, rijeke, jezero, dugački podzemni tokovi, kanjoni i vodopadi, pećine i jame, veliko kraško vrelo i arheološka nalazišta čine Nacionalni park Tajan, koji je 2008. godine proglašen zaštićenim područjem. To je ujedno i najmlađe zaštićeno područje u Bosni i Hercegovini. 

U Tajan parku možete vidjeti i mnoge životinjske vrste, kao i arheološka i paleonološka nalazišta. Turisti posjećuju ovaj park kako bi doživjeli iskustva adrenalinskih sportova, kao što su rafting i XC cross trke. Također, park Tajan je idealan za brdski biciklizam. Ukoliko želite možete iznajmiti i opremu za brdski biciklizam, kao i za planinarenje.

Dinamični eko-sistem parka prirode "Tajan" domaćin je brojnim endemskim biljkama. Ovdje možete pronaći endemski Bosanski Ljijan (Iilium bosnaiacum), koji je vijekovima bio simbol bosanske države. Na ulazu u Lukinu pećinu je 30 cm široki bršljan (hedera helix). Na nekih 10 km od parka "Tajan" raste Gegersenova mlječika (Euphorbia gregersenii fam, Euphorbiaceas), još jedna zaštićena biljka koja se nalazi na crvenoj međunarodnoj listi ugroženih biljaka. 

Guste šume koje prekrivaju cijeli park su dom medvjedima, vukovima lisicama, jelenima, zečevima, divljim mačkama, veprovima i lještarkama. Sve pećine na području su dom šišmišima koji su ozbiljno ugroženi u Evropi i crnim medvjedima. Rječice i potoci su bogati ribom i rakovima. Istraživanja su otkrila paleontološka nalazišta pećinskog medvjeda, pećinske hijene i crvenog jelena, stara preko 15,000 godina.

Jedan od najljepših kanjona u Bosni i Hercegovini je svakako kanjon Mašica. Dubina kanjona je 350 metara a na pojedinim mjestima širok samo 3 metra. Kada se kanjon napuni vodom od kiše formira se potok Suhodol. Kanjon je bogat mnogim pećinama u kojima medvjedi nalaze skrovište za svoj zimski san. Kanjon Mašica se može koristiti za odmor i rekreaciju, ali i obavljanje raznih obuka, uključujući i ronilačke. U ljetnom periodu ovaj kanjon vam omogućava i kupanje.

Ukoliko volite vodopade sigurni smo da će vas oduševiti dva vodopada rijeke Gostović. Gostović je rijeka koja je u proljeće i jesen izazov za ekstremne kajakaše, a za  ljubitelje raftinga tu je Krivaja koja se proteže kroz kanjone.

Kanjon rijeke Tare - Suza Evrope

Rijeka Tara teče između granice Bosne i Crne Gore, od čega je 30 km njenog toka u Bosni, a ostatak je u Crnoj Gori. Izvire u planinskom lancu smještenom na sjeveru Crne Gore i teče 140 km dok se ne susretne sa rijekom Pivom, nakon čega nastaje jedna od najdužih i najvećih rijeka na Balkanu, rijeka Drina. Kanjon je dugačak 82 km, što je drugi kanjon po dužini u svijetu - odmah iza kanjona Kolorado. Osim ljubitelja prirode i ribolovaca ovaj kanjon privlači i adrenalinske ovisnike. Rangiran kao nivo 3-5, ovdje se nudi jedan od najintenzivnijih i najzahtjevnijih raftinga u Evropi. Vožnja na pravim splavovima, načinjenim od međusobno uvezanih debala i masivnim drvenim kormilom predstavlja zaista jedinstveno iskustvo.

Flora rijeke Tare je uspjela da sačuva brojne vrste biljnog svijeta koje vode porijeklo još iz daleke prošlosti. I ono što je najinteresantnije, mnoge od ovih vrsta su uspjele da sačuvaju svoja iskonska obilježja karakteristična za daleku prošlost. Tako u dolinama Tare možemo sresti sačuvane pojedine vrste tercijalne flore iz ledenog doba. Osim ovih vrsta, biljni svijet u kanjonu se karakteriše šumama različitih vrsta: cera, jasena, bukve, crnog jasena i breze. Veliki dio kanjona obrastao je pojedinim stablima četinara, a medju njima posebno mjesto zauzima crni bor.

Poznаtа je kаo „Suzа Evrope“. U gornjem toku vodа iz rijeke se može slobodno piti. Veći dio rijeke Tаre (uključujući njen kаnjon) je pod UNESKO-vom zаštitom kаo dio Nаcionаlnog pаrkа Durmitor. Njeni fantastični pejzaži, pitome doline i divlje šume, brzaci nad kojima se nadvijaju crni borovi i divna plava boja vode, oduzimaju dah i najprobirljivijim svjetskim putnicima.

Pećina Vjetrenica

Pećina Vjetrenica u Popovom polju je najveća i najpoznatija špilja u BiH i nalazi se na UNESCO-voj listi zaštićenih prirodnih bogatstava BiH. Udaljena je 80 km od Mostara. Ova pećina se spominje prvi put polovinom 1. stoljeća poslije Krista u djelu Plinia Starijeg Historia naturalis ili Povijest prirode.

Poznata je po svojim prostranim hodnicima te bogatom hidrografskom svijetu sa par jezeraca i slapova unutar špilje, u njoj obitavaju i endemske vrste kao čovječija ribica. U njenih do sada otkrivenih 6 300m podzemnih kanala nađen je niz zanimljivih paleontoloških nalaza, među kojima je najpoznatiji cjeloviti kostur leoparda pronađen 1968.godine.

Magična ljepota, prostrani hodnici i dvorane, podzemne vode i vodopadi, vjetar koji stalno struji čine ovu pećinu jedinstvenom u svijetu. Vjetrenica se nalazi na UNESCO-voj listi zaštićenih područja u Bosni i Hercegovini. Starost pećinskih crteža procjenjuje na 10.000 godina. Špilja je bogata malim jezerima u kojima su svoj dom našle brojne endemske vrste. Pronađeno je 200 različitih životinjskih vrsta.

Put do Vjetrenice je dobro označen turističkom signalizacijom, bilo da dolazite iz pravca, Stoca, Trebinja ili Neuma. Stalna temperatura u pećini je +11 stepeni Celzijusa, kao i vode +11 a snaga vjetra u ljetnim danima iznosi 15 metara u sekundi, koji puše na samom ulazu i po kojem je dobila ime – Vjetrenica. Čovječija ribica je zaštićena vrsta u svijetu, živi u jezeru u Donjoj Vjetrenici i prirodno je stanište. Živi u apsolutnom mraku, ima jako usporen metabolizam i može živjeti bez hrane deset godina..No, i pored toga što posjetioci nemaju mogućnost vidjeti primjerak čovječije ribice pećina posjetioce ostavlja bez daha svojim unutrašnjim ljepotama kojim obiluje. Stoga je svakako vrijedi posjetiti.

Divlji Livanjski konji

Ne možete proći kraj Livna a da ne vidite prelijepe divlje konje koji oduzimaju dah. Na području visoravni Krug, na 140 kvadratnih kilometara, konji obitavaju više od 40 godina i predstavljaju jedan od rijetkih toliko velikih divljih krda na području Europe.

Zanimljivo je da nikad ne napuštaju to područje, odnosno, ne prelaze na neku drugu teritoriju.

Naime, oni nisu oduvijek divlji konji, nego su potomci pitomih konja koje su vlasnici, dolaskom mehanizacije, prije pola stoljeća počeli puštati na slobodu da sami brinu o sebi.

Godinama je broj konja varirao, a nakon rata je po nekim procjenama bilo oko 300 konja. Broj se smanjivao najviše zbog lovokradica i prometnih nesreća kada konji izađu na cestu.

Kako bi se spriječilo osipanje, Općina Livno je proglasila konje zaštićenom vrstom. Također, izdvojena su i određena sredstva za zaštitu i brigu o njima.

Livanjski divlji konji nisu samo domaća atrakcija. Zabilježen je i veliki broj turista iz cijelog svijeta koji se dive njihovoj ljepoti i nesputanosti. Objavljeno je i nebrojno reportaža sa Livanjskog polja, a mnoge svjetske turističke stranice divlje konje s ovog područja preporučuju kao nešto što se obvezno mora vidjeti.

Ovo je pravo bogatstvo jedne zemlje i trebamo to bogatstvo očuvati na najbolji mogući način. Ovi konji su fascinantni.

Bjelašnica - Olimpijska planina

Evo još jedna ljepotica koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim svojim ljepotama i bogatom ponudom raznih sportskih i drugih aktivnosti tokom cijele godine, a naročito tokom zime, kada vlada veliko interesovanje posjetilaca iz svih dijelova Evrope pa i šire, za ovu olimpijsku planinu. Smještena je jugozapadno od Sarajeva i pripada dinarskom planinskom sistemu. Bjelašnica je ljeti prekrivena gustom zelenom travom, a zimi snijegom koji doseže visinu i do tri metra.

I ovo je još jedna olimpijska planina gdje su održane 14. olimpijske igre 1984. godine, a 1985. godine je bila domaćin utrke Svjetskog kupa u skijanju. Što se smještaja tiče, toga ne manjka definitivno. Od hotelskog smještaja pa do privatnog, za svakoga ima po nešto.

Mnogobrojni ski liftovi, noćno skijanje i idilična zimska atmosfera zasigurno mame veliki broj posjetilaca tokom zimskog perioda. Ali ne treba zaboraviti da je Bjelašnica aktuelna i ljeti, kada su po mom mišljenju planine izuzetno lijepe, jer djeluju opuštajuće sa svim onim zelenilom šuma i livada, kao i šarenilom cvjetnih polja. Umoljani su selo smješteno na Bjelašnici, na nadmorskoj visini od 1353 metra. 

Postoje dvije verzije kako je ovo selo dobilo ime. Prema jednoj s stočari Hunljani dolazili ljeti iz Hercegovine na ispaš sa stokom i tu su neki ostali da žive. A prema drugoj, aždaja je izašla iz kanjona Rakitnice i prošla kroz Studeni potok vijugajući sa namjeromda pojede stanovništvo. Kada su je primijetili, stanovnici su se povukli na brdo Pošiljak i počeli moliti i umolili se da se aždaja okameni. Sada se na tom mjestu može vidjeti oblik te okamenjene nemani. Evo jedan video klip koji će vam pokazati to selo.

Planina Bjelašnica će vas sigurno oduševiti u bilo koje doba godine da dođete, jer ovakve prirodne ljepote je teško danas naći. Iskreno se nadam da ćemo uskoro postati svjesni šta sve posjeduje Bosna i Hercegovina, i da ćemo to iskoristiti na što bolji i pozitivniji i bolji način.