Pepelari kod Zenice

 Pepelari su izletište udaljeno 48km od Zenice, u podnožju planine Tvrtkovac, na nadmorskoj visini od 770 m. Posjeta ovom izletištu, koje je okruženo gustom borovom šumom i živopisnim terenima, neponovljiv su doživljaj za izletnike, rekreativce i ljubitelje prirode iz Zenice i drugih gradova. Za ovaj predio u pogledu flore i faune može se reći da je priroda zaista bila izdašna. Tu srećemo mješavinu listopadnog drveća i četinara. Predio je bogat lovnom divljači, ljekovitim biljem, gljivama.

Zanimljivo je da u selu Pepelari rastu muška tisa obima 390 cm i ženska, obima 483 cm. Navedene tise su bile pod zaštitom u bivšoj državi, a sada imaju prividnu zaštitu i prepušteni su brizi mještana i planinara. 

Ovdje se nalazi i prekrasni planinarski dom - jedan od najljepših i najopremljenijih planinarskih domova u prekrasnoj prirodnoj sredini.

Nekada je to bila šumarska kuća šumske uprave "Krivaje". Od 1968. godine je šumarska kuća data na upravljanje planinarskom društvu Željezara. Nakon što je 1970. godine formirano planinarsko društvo medicinskih radnika "Tvrtkovac", šumarska kuća je prenesena tom društvu, koje ga je napornim radom pretvorilo u ugodan planinarski dom. U ratu je devastiran.

Dom je 2009 renoviran i sada jedan je od najkomfornijih domova u BiH. U prizemlju se nalaze sobe za spavanje sa 24 kreveta i sobom za domara. Osim kuhinje i sanitarnog čvora tu se nalazi i prostorija za dnevni boravak predviđena za 40 osoba. U potkrovlju se nalaze dva prelijepo uređena apartmana sa kupatilom i WC-om.

Kamberovića polje u Zenici

Kamberovića polje u Zenici je jedan od najljepših gradskih parkova u BiH. Provela sam mnogobrojne nezaboravne sate i dane na ovom prelijepom mjestu čiji prirodni ambijent nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Tu se nalaze i mnogobrojni sportski tereni od atletskog stadiona, preko teniskih terena, pa do terena za odbojku, košarku, mali nogomet, nogomet, biciklističkim stazama i stazama za šetnju.

Kamberovića polje je naročito posjećeno kada je lijepo vrijeme. Građani bježe od vrelog asfalta i pronalaze osvježenje i mir upravo ovdje.

Rijeka Bosna - Najveća rijeka u BiH

Od svih rijeka koje izviru i uviru u Bosni i Hercegovini, najveća je rijeka Bosna. Izvire ispod Igman planine, u neposrednoj okolini Sarajeva, a nakon 270 km toka, ulijeva se u Savu kod Bosanskog Šamca.U izvorskom dijelu Bosna je tipična salmonidna voda sa izuzetnim potencijalom za mušičarski ribolov. Rijeka Bosna protiče centralnim dijelom Bosne, a kod Bosanskog Šamca se ulijeva u rijeku Savu te pripada crnomorskom slivu. U rimsko vrijeme rijeka se zvala Basana ili Basin i historičari smatraju da je po njoj i nastala riječ Bosna. U gornjem toku, od izvora do Zenice, protiče kroz Sarajevsko, Visočko, Kakanjsko i Zeničko polje koja razdvajaju sutjeske.

Rijeka Bosna je duga 273 km, duboka je 1-3 m (u virovima dostiže dubinu i do 10m) a široka 35-170m. Najviše je sužena između Maglaja i Doboja. Obale su joj visoke od 1,5 do 6m, a djelomično su obrasle šumom i žbunjem. Na više mjesta pravi slapove i brzake. 

Dolina rijeke Bosne spaja Panonsku niziju sa centralnom Bosnom, odakle je dolinom Neretve vezana sa Jadranskim morem. Njome vodi željeznička pruga i automobilski put koji se produžuju u dolinu Neretve. Dolinu Bosne presijeca željeznička pruga i automobilski put Tuzla-Doboj-Banja Luka. U srednjem toku je dolinom Lašve povezana automobilskim putem prema Travniku i dalje prema Bihaću dok u gornjem toku u dolinu Bosne izbija put Višegrad-Sarajevo. Oblast u dolina rijeke Bosne je najnaseljenija u Bosni i Hercegovini i dom je za skoro milion stanovnika kao i industrijski je centar države. Naselja uz Bosnu su drumskog tipa, ponegdje dosta razrijeđena. U dolini Bosne se nalaze gradovi Sarajevo, Visoko, Kakanj, Zenica, Zavidovići, Žepče, Maglaj, Doboj, Modriča i Bosanski Šamac.

Zenica - Moj grad

Zenica je moje rodno mjesto i moj najdraži grad, grad u kojem sam provela najljepše trenutke u svom životu. Najveća mi je želja da jednog dana tamo odselim i da nastavim svoj život u ovom gradu u kojem imam toliko uspomena i lijepih sjećanja.

Ovo je grad koji je trenutno u usponu i konstantno se dodatno razvija i proširuje. Svaki put kada odem tamo, imam nešto novo za vidjeti.

Evo malo historijskih činjenica o ovom prelijepom gradu. Priča o Zenici ne počinje s industrijom ni socijalizmom. Ovaj je kraj zbog svojih prirodnih pogodnosti već odavno bio naseljen. Usavršavanjem obrade metalnog oruđa i oružja početkom 1. tisućljeća pr. Kr. širi se utjecaj Ilira na ovim područjima. Oni dominiraju sve do 168. g. pr. Kr. kada Ilirsko kraljevstvo dolazi pod rimsku vlast, a time i čitav teritorij današnje Bosne i Hercegovine. Godinama će se Iliri još dizati protiv Rimljana, da bi posljednji njihov otpor bio slomljen 9. g. p. Kr. Upravo su Desidijati koji su naseljavali i zenički kraj posljednji bili pokoreni. Stari grad Vranduk (Arduba) bio je njihov važan centar. Od tada ovaj kraj čvrsto stoji pod rimskom upravom, u okviru provincije Dalmacije. Usprkos udaljenosti od središta Carstva, ni u rimsko vrijeme ovaj kraj nije ostao beživotan. Naprotiv, najznačajniji arheološki nalazi ovog kraja potječu upravo iz rimskog doba, a sudeći po njihovom bogatstvu, život je u to vrijeme ovdje bujao.

Nakon antičkog procvata uslijedio je tamni period u kojem su slavenska i druga plemena uništila veći dio postojećega civilizacijskog nasljeđa. Međutim, već u vrijeme Kulinove i srednjovjekovne Bosne grad Vranduk kao krajnja sjeverna utvrda ponovno zadobiva važnu političku, ekonomsku i kulturnu ulogu. Događaj koji će obilježiti srednjovjekovnu povijest Zenice i odrediti daljnji tijek povijesti čitave Bosne i Hercegovine poznata je abjuracija: godine 1203. predstavnici bosanske vlastele na čelu s banom Kulinom javno se odriču krivovjerja pred papinim poslanikom, najvjerojatnije baš na Bilinom polju u Zenici. Po dolasku franjevaca u Bosnu u zeničkom kraju postoji samostan Sv. Marije i crk­va Sv. Tome u Vranduku, te crk­va Sv. Juraja u Podbrežju.

Prvi spomen Zenice pod ovim imenom nalazi se u jednom dubrovačkom dokumentu iz 20. III. 1436. koji govori o osmanskim napadima kod Podvisokog i Zenice. Kad su Osmanlije osvojili ova područja, da bi ih zadržali pod svojom vlaš­ću, ponovno su osnovali Bosansko Kraljevstvo. Sjedište tog kraljevstva bilo je u Vranduku, ali je ono već 1476. godine ukinuto. Otada Zenica gubi na značaju.

Nakon okupacije, austrougarska vlada pokreće niz kapitalnih projekata šireg društveno-ekonomskog značenja koji će bitno promijeniti i fizionomiju grada i život njegovih stanovnika: željeznička pruga od Zenice do Bosanskog Broda (1879), Rudnik ugljena (1880), pruga od Zenice do Sarajeva (1882), Tvornica papira (1885) te Željezara (1892) koja će postati simbol industrijskog i urbanističkog razvoja grada.

Između Svjetskih ratova Zenica stagnira i u političkom i ekonomskom smislu. Tek pred sami Drugi svjetski rat dolazi do proširenja Željezare, koja sa svojih preko 4.000 radnika postaje najveće poduzeće u državi.

Zenica je danas upravno središte Zeničko-dobojskog kantona. Devedesete su i njoj donijele velike promjene: demografske, ekonomske, kulturne.

Tvrđava Vranduk - Kapija Bosne

Gledano kroz historiju Vranduk predstavlja jednu od najznačajnijih tvrđava u Bosni i Hercegovini. Ona je poznata i kao „kapija Bosne“ ili „ključ Bosne“, jer, kako tvrde Vrandučani, nijedan osvajač nije mogao ući u Bosnu dok ne bi osvojio ovu tvrđavu.

Srednjovjekovni bosanski grad, koji je izvorno bio namjenjen za čuvanje velikana, prvo banova pa poslije i kraljeva. Kralj Tomaš je Vranduku posvetio posebnu pažnju, pa je ispod grada podigao Crkvu sv. Tome, svog zaštitnika, za koju je od pape dobio posebne povlastice. Tvrđava je prvenstveno osnovana od strane Rimljana u svrhu odbrane, na uzvišenju 10 km od centra Zenice, i tako kao na dlanu ponosno nadzire okruženje.

Za vrijeme turskih osvajanja Vranduk je služio kao politički zatvor, gdje su svoje živote okončali mnogi protivnici Osmanskog carstva. Kako svako doba donosi nešto svoje tako je i uz samu tvrđavu sagrađena i džamija Sultana Mehmeda Fatiha, a ispod Vranduka se proseže i tunel sagrađen za vrijeme Drugug svjetskog rata. Stari grad Vranduk je zadnjih godina restauriran i pretvoren u muzej pa je kao takav vrlo privlačan za posjetitelje.

Stari grad u Vranduku pripada tipu brdskog utvrđenja. Tvrđava je, i pored kasnijih prepravki, sačuvala izvorne oblike, koji podsjećaju na rana rješenja europskih utvrđenja. U srednjem vijeku je glavna kula bila viša a prostor obora podijeljen zidom. Mala kula i istočni zid naknadno su dograđeni u svrhu zaštite ulaza u tvrđavu. U sklopu obora nalazilo se više objekata različite namjene, a pronađeni su i ostaci „Dizdareve kuće“.

Unutar zidova Starog grada pronađeni su brojni arheološki nalazi iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda: posude, nakit, novčići, alatke, mamuze, i sl.  Svi nalazi su pohranjeni u  Muzeju grada Zenice.

Vrandučka stara džamija poznata i kao Džamija sultana Fatiha sagrađena je nakon što su 1463. godine Osmanlije osvojile Vranduk. Vrandučka džamija je bila tvrđavska džamija sagrađena direktno uz utvrdu. Ovakve džamije obično nisu imale česmu, već bunar koji se nalazio u sklopu utvrde.

Džamija pripada tipu džamije sa drvenim dvostranim mahfilom i drvenom munarom. Jedna od karakteristika ove džamije su njena dva ulaza –sa sjeverne i sa zapadne strane. Džamija je, kao i svi objekti u Vranduku, imala strmi četverostrešni drveni krov pokriven šindrom.Kasnijim intervencijama džamiji je izmijenjen nagib krova i vrsta krovnog pokrivača.