Vodopad Kravice

Bosna i Hercegovina je zemlja koja ima nevjerovatnu prirodu. Raj na zemlji je vodopad Kravice koji sam nedavno posjetila. Mjesto me oduševilo i oborilo sa nogu. Vodopad Kravice je udaljen oko 40 km od grada Mostara. Voda rijeke Trebižatna tom mjestu se razuđuje i pada sa visine od 30 metara stvarajući prirodni amfiteatar širine 150 metara, stvarajući prirodnu predstavu koja podsjeća, naravno u mnogo manjoj mjeri, na slapove Nijagare.U ljeto ga obično posjećuju ljubitelji raftinga I lokalno stanovništvo i idealno je mjesto za odmor i zabavu u prirodnom netaknutom ambijentu sa konstantnim zvukom vodopada u pozadini. U blizini vodopada nalazi se i mala pećina u kojoj se mogu vidjeti stalaktiti od kalcijum karbonata, stari mlin i brodić.

Ono što me posebno iznenadilo jeste broj stranih turista. Mislim da ih je čak bilo više nego domaćih posjetioca. Mogu se čuti razni jezici i razne rase ljudi. To je jednostavno mjesto koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Kada dodjete do mjesta, uplatite 6KM po osobi (djeca ne plaćaju) i plus 2KM za cjelodnevni parking. Imate dvije opcije kako se spustiti do vodopada: pješke ili malim vozićem-busom koji je super cool. Cijena tog neobičnog prevoznog sredstva je 2KM po osobi s tim da se djeci ne naplaćuje za usluga. Za par minuta ste dole, u raju na zemlji. Uzbudjenje je ogromno. Nisam mogla da vjerujem svojim očima u takvu ljepotu koja se nalazila ispred mene.

Na lokalitetu se nalazi i par grill barova gdje možete nešto pojesti i popiti. Voda je čista i ne pretjerano hladna. Ali, čim se mrak počne spuštati osjeti se svježina u vodi. Malo mi je bio strašan drveni most preko kojeg se mora preći da bi došli na obalu koja je predvidjena za sunčanje i odmaranje. Nadam se da će vremenom malo renovirati taj mostić.

Dostupna je vožnja kanuom. Sve u svemu, jedno prelijepo mjesto koje se mora posjetiti. Mislim da nikog ne ostavlja ravnodušnim svojom ljepotom koja je unikatna u svakom mogućem smislu. Ako ste u mogučnosti posjetite ovaj biser što prije. Nećete se pokajati.

Photo credit: Pixabay.com

Ljepote Jablanice

Jablanica pripada gornjem regionu Hercegovine. Nalazi se ispod planina Čvrsnica i Prenj, prirodnih granica mediteranske i kontinentalne klime. Kroz centar grada protiče rijeka Neretva.

Prirodni resursi ove općine su ogromni i neiskorišteni i predstavljaju dobar oslonac za turistički razvoj. Jablaničko jezero, planine Prenj i Čvrsnica, skijalište Risovac, kanjon rijeke Neretve su prirodne ljepote kojih će te se dugo sjećati.

Jablaničko jezero pruža mogućnost za bavljenje sportovima na mirnim vodama, a kanjonom Neretve možete uživati u kajaku i raftingu. Planine Prenj i Čvrsnica su idealne za sportski lov i planinarenje, Risovac nudi sadržaje zimskog turizma i nalazi se u okviru Parka prirode Blidinje.

Ljepote Konjica

Opština Konjic leži na rijeci Neretvi neposredno uz Jablaničko jezero. Jedan je od najstarijih gradova BiH, koji je bio važan saobraćajni čvor u osmanlijskom periodu. Stoga je i arheološko naslijeđe opštine Konjic bogato, posebno spomenicima iz srednjeg vijeka.

Ovdje se nalazi jedno od najvećih vještačkih jezera u ovom dijelu evrope - Jablaničko jezero. Kameni most na Neretvi sagrađen je 1682 godine, a porušen 1945. Već 1946 sagrađen je betonski most koji je i danas u funkciji.

O historijskim zbivanjima, narodnom životu i običajima, o značajnim događajima, ljudima i legendama svjedoče i pričaju oko 4.160 stećaka na skoro 150 registrovanih nekropola. Bez sumnje, područje općine Konjic historijski je izuzetno bogat prostor. Na žalost, veliki broj spomenika je vremenom nestao, a sa njihovim nestankom Konjic, kao i svaka sredina, ostaje bez dijela svoje prošlosti, bez svjedoka na minula vremena.

Kruna cjelokupne ljepote su Boračko jezero i Neretva, koja, kao rijetko koja rijeka, ovako čista protiče po sredini grada, a koju  svakodnevno ukrašava pedesetak galebova. Neretva je najljepša krajem maja, kada riba počinje bolje da “uzima”, a pred zalazak sunca, na njene obale izađe desetine ribolovaca. Sve ljepote ovoga grada, Neretve, Boračkog jezera, Prenja, doline Neretvice i Idbarčice, kao i druge, ne mogu se opisati.

Ljepote Jajca

Jajce je jedan od najljepših gradova Bosne i Hercegovine. Obiluje raznovrsnim historijskim spomenicima i prirodnim bogatstvima od kojih dah zastaje.

Srednjovjekovna povijest Jajca vezana je za sina vojvode Vukca Hrvatinića, Hrvoju koji je 1380. godine naslijedio svog oca na položaju bosanskog “velikog vojvode“.Jajce se, u pisanom dokumentu, prvi put pominje 1396. godine kada se Hrvoje Vukčić naziva jajačkim ("conte di Jajcze"). Kraljevskim gradom Jajce postaje za vladavine kralja Tvrtka II. U XV. stoljeću, Jajce postaje stolno mjesto bosanskih vladara. Upravo u Jajcu je 1461. godine krunisan posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Osmanske trupe su zauzele grad tokom 1463. godine, ali su se u njemu zadržale samo šest mjeseci. Ipak, Jajce je osvojeno u prosincu 1527. godine. U periodu osmanske vlasti, u Jajcu se na mjestu srednjovjekovnog trgovišta formirala čaršija sa nizovima drvenih dućana, zanatlija i trgovaca, između gradskih kapija.

Austrougarska vojska je zauzela grad 1878. godine. U periodu austrougarske uprave u Jajcu nastaje tzv. industrijska zona na desnoj obali rijeke Plive i lijevoj obali rijeke Vrbas, koja doprinosi stvaranju novog izgleda grada.

U periodu II. sv. rata Jajce postaje centar velike slobodne teritorije i tako dobija veliki značaj. U Jajcu je 29. i 30. studenog 1943. godine održano II zasjedanje AVNOJ-a gdje su predstavnici Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, odrekavši se dijela suvereniteta, stvorili federalnu državu Jugoslaviju.

Od nacionalnih spomenika treba spomenuti slijedeće: hram boga Mitrasa, katakombe, džamija Esme Sultanije, Muzej AVNOJ-a.

Careva ćuprija

Careva ćuprija ili Carev most je jedan od mostova preko Miljacke u Sarajevu.Prvobitni most sagradio je plemić Isa-beg Isaković, malo niži od današnjeg (ispred ulaza u istoimenu džamiju - Careva džamija), u 15. vijeku, ali je srušen 1619. u poplavi. Hadži Husein-aga Haračić je sagradio kameni most sa tri stuba i četiri luka na istom mjestu, i radi oštećenja je rekonstruisan od strane Hadži Mustafe Bešlije 1792.

Za vrijeme Austro-Ugarske okupacije, most je srušen zbog lošeg stanja u kojem se nalazio, nakon čega je sagrađen novi po ugledu na prvobitni most. Most je sačuvao svoj izvorni naziv. 

Ovaj most predstavlja pionirski pokušaj upotrebe armiranobetonske konstrukcije u mostogradnji Austro-Ugarske monarhije. Dovršen je 1897. godine. Kolovoz je urađen od granitnih kocki, dok su trotoari asfaltirani. Pretpostavlja se da je ova visina ranije bila viša, odnosno da su i trotoari bili urađeni od granita.

Most je u periodu između dva svjetska rata preimenovan u Most Bogdana Žerajića, sve do 1992. godine, kada mu je vraćeno izvorno ime. Danas se most nalazi u lošem stanju. Konstruktivni elementi mosta, armiranobetonska konstrukcija mosta je oštećena i vidljive su mnogobrojne pukotine, čemu sigurno ne pomaže ni intenzivan saobraćaj koji se odvija preko mosta, i to u oba smjera.

Proglašen je nacionalnim spomenikom BiH 2009. godine.

Rostovo - Zračna banja

Kada sam prvi put vidjela Rostovo, bila sam fascinirana. Zelenilo me očaralo svojim izgledom – čista priroda u svom najljepšem izdanju.

Rostovo je geografski locirano na raskrsnici puteva: Sarajevo – Zenica – Novi Travnik – Bugojno – Kupres – Livno-Split. Udaljeno je smo 15 kilometara od Bugojna, 110 kilometara od Sarajeva, 120 od Mostara, 60 kilometara od Zenice i 160 od Splita.

Zajedno sa svojim zelenim poljima i brdima nakićenim kućama, vikendicama i mjestima za odmor i rekreaciju, ovaj kutak otkriva bajkovitu stranu Bosne i Hercegovine. U ljetnim danima Rostovo svojim zelenilom pomalo podsjeća na svog ruskog imenjaka, grad Rostov, jedan od najstarijih gradova u Rusiji i važno turističko središte u takozvanom Zlatnom prstenu, na obalama jezera Nera u Jaroslavljskoj oblasti.

Uglavnom uređene oranice i čista polja, brojni potoci, mogu vas na trenutak navesti na pomisao da se nalazite u planinama Švicarske, u Schwarzwaldu, na njemačkom jugozapadu ili, pak, na uređenim poljoprivrednim dobrima u sjevernoj Njemačkoj…

Kako god, istinska je to, slažu se i posjetioci i domaći stanovnici, luka mira u srcu Bosne.

Rostovo je poznato i kao zračna banja, jer ima dosta primjera ljudi koji su ozdravili boraveći na zraku ovdje. Rostovo je bilo u žiži javnosti 1984. godine kada je tamo otvoren sportsko-rekreacioni centar za potrebe Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Iako je ovaj kraj često posjećen samo zimi, kada nudi obilje uživanja u zimskim sportovima, nema sumnje da i u vrelim ljetnim danima ovo može biti izvrsno mjesto za bijeg od gradske vreve i vrućeg asfalta.

Rostovo nudi i relativno bogatu sportsko-reakreacijsku ponudu, staze za planinarenje, za brdski biciklizam i sportsko-rekreacijsko jahanje.

Prošle godine sam zadnji put išla na Rostovo i uživala sam u paraglidingu. Ljubitelji ovog sporta često ovdje dolaze jer im je povoljan vjetar.

                

Trnovačko jezero - Dragulj netaknute prirode

Ovo jezero je dragulj netaknute prirode i boja ovog jezera je zeleno plave boje, izgleda krajnje zadivljujuće. Trnovačko jezero se nalazi u krajnjem zapadnom dijelu Crne Gore, nedaleko od granice prema Bosni i Hercegovini.

Da bi došli do ovog jezera, trebate se dobro namučiti. Naime, potrebno je oko 5-6 sati napornog hoda, ali se sav taj trud na kraju isplati kada vidite pred sobom ovu nevjerovatnu ljepotu.

Veliko kristalno čisto i modro jezero, u čijoj se površini ogleda vijenac planina. Trnovačko jezero je okruženo sve samim divovima čija visina je preko 2000 metara: Maglić,Bioč. Volujak.

Prosječna temperatura jezera u toku ljetnih mjeseci iznosi ugodnih 20 stepeni celzijusa, što je idealno za kupanje i osvježenje.. Jezero je bogato ribom, tako da se može uživati i u ribolovu.

Nadmorska visina Trnovačkog jezera je 1517 m, oko 600 metara je u prečniku i srcolikog je oblika sa varirajućom dubinom. Oblik jezera i impresivan ambijent u kome se nalazi čini ga možda i najljepšim jezerom u ovom regionu. U blizini jezera je i jedna od posljednjih prašuma u Evropi, Perućica.

Ljepote Počitelja

Počitelj me uvijek oduševljavao svojom ljepotom. To je nezaobilazno mjesto prilikom povratka sa mora. U Počitelj se mora svratiti i uvijek iznova uživam u ovom prekrasnom mjestu koje me vraća nazad kroz historiju.

Vjerojatno je postojao i prije ali se Počitelj prvi put spominje u pisanim dokumentima u 1444. godini kao sjedište župe. Turci osvajaju Počitelj 1471. godine i on je skoro postao sjedište kapetanije. Mletačkim osvajanjem Gabele 1694. godine dotadašnju ulogu pograničnog centra koje je imala Gabela preuzima Počitelj i zadržava je do 19. stoljeća.

Od važnijih građevina važno je spomenuti Hadži-Alijinu džamiju iz polovice 16.stoljeća, koja dominira gradićem, zatim Šišman-Ibrahin pašinu medresu (škola) sa originalnim bakarnim kupolama. Dalje markantnu poziciju ima i Sahat kula iz 17. stoljeća i hamam (kupatilo). Odmah do hamama nalazio se i han (svratište za karavane) koji je sada u fazi renoviranja , a prije je u njemu bio poznati restoran.

Ovo jedinstveno naselje uvršteno je na UNESCO-vu listu. Najzanimljiviji objekt u Počitelju je Sahat-kula, visoka tvrđava koja se na vrhu brda izdiže iznad grada. Ona je bila dom stražarima koji su pazili da ne bi došlo do moguće neprijateljske invazije kroz neretvansku dolinu.

Tvrđava Vranduk - Kapija Bosne

Gledano kroz historiju Vranduk predstavlja jednu od najznačajnijih tvrđava u Bosni i Hercegovini. Ona je poznata i kao „kapija Bosne“ ili „ključ Bosne“, jer, kako tvrde Vrandučani, nijedan osvajač nije mogao ući u Bosnu dok ne bi osvojio ovu tvrđavu.

Srednjovjekovni bosanski grad, koji je izvorno bio namjenjen za čuvanje velikana, prvo banova pa poslije i kraljeva. Kralj Tomaš je Vranduku posvetio posebnu pažnju, pa je ispod grada podigao Crkvu sv. Tome, svog zaštitnika, za koju je od pape dobio posebne povlastice. Tvrđava je prvenstveno osnovana od strane Rimljana u svrhu odbrane, na uzvišenju 10 km od centra Zenice, i tako kao na dlanu ponosno nadzire okruženje.

Za vrijeme turskih osvajanja Vranduk je služio kao politički zatvor, gdje su svoje živote okončali mnogi protivnici Osmanskog carstva. Kako svako doba donosi nešto svoje tako je i uz samu tvrđavu sagrađena i džamija Sultana Mehmeda Fatiha, a ispod Vranduka se proseže i tunel sagrađen za vrijeme Drugug svjetskog rata. Stari grad Vranduk je zadnjih godina restauriran i pretvoren u muzej pa je kao takav vrlo privlačan za posjetitelje.

Stari grad u Vranduku pripada tipu brdskog utvrđenja. Tvrđava je, i pored kasnijih prepravki, sačuvala izvorne oblike, koji podsjećaju na rana rješenja europskih utvrđenja. U srednjem vijeku je glavna kula bila viša a prostor obora podijeljen zidom. Mala kula i istočni zid naknadno su dograđeni u svrhu zaštite ulaza u tvrđavu. U sklopu obora nalazilo se više objekata različite namjene, a pronađeni su i ostaci „Dizdareve kuće“.

Unutar zidova Starog grada pronađeni su brojni arheološki nalazi iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda: posude, nakit, novčići, alatke, mamuze, i sl.  Svi nalazi su pohranjeni u  Muzeju grada Zenice.

Vrandučka stara džamija poznata i kao Džamija sultana Fatiha sagrađena je nakon što su 1463. godine Osmanlije osvojile Vranduk. Vrandučka džamija je bila tvrđavska džamija sagrađena direktno uz utvrdu. Ovakve džamije obično nisu imale česmu, već bunar koji se nalazio u sklopu utvrde.

Džamija pripada tipu džamije sa drvenim dvostranim mahfilom i drvenom munarom. Jedna od karakteristika ove džamije su njena dva ulaza –sa sjeverne i sa zapadne strane. Džamija je, kao i svi objekti u Vranduku, imala strmi četverostrešni drveni krov pokriven šindrom.Kasnijim intervencijama džamiji je izmijenjen nagib krova i vrsta krovnog pokrivača.

Kanjon Rakitnice

Kanjon rijeke Rakitnice je stvarno nešto prelijepo. Rijeka Rakitnica je najveća pritoka rijeke Neretve. Ovaj kanjon razdvaja Bjelašnicu i Visočicu, i pruža se do jugoistoka Sarajeva.

Kanjon rijeke Rakitnice je jedan od najdubljih kanjona u Evropi. Duž cijelog kanjona se nalaze endemski primjerci flore i faune. Medvjedi, vukovi, veprovi, kune, divokoze svi su oni našli utočište u ovom nepristupačnom kanjonu. U regionu Dinarskih Alpa mogu se pronaći i 32 endemske biljne vrste. Dužinom cijelog kanjona kristalno čista planinska voda može se piti. Rakitnicu je moguće posjetiti i istraživati u periodu od maja do oktobra.

Radi svoje jedinstvene ljepote i nepristupačnosti Rakitnica je veliki izazov za planirare, alpiniste, ribiče kao i mnoge ljubitelje čistih prirodnih ambijenata. 

Kanjon Rakitnice nikoga ne ostavlja ravnodušnim i ukoliko ste u mogućnosti da posjetite ovaj raj na zemlji, onda to trebate uraditi. 

Ljepote Kupresa

Kupres me uvijek oduševljavao svojom ljepotom. Prostrane i nepregledne doline i livade na kojima možete vidjeti konje, ovce te raznorazne biljke. Ovaj predio je izuzetno bogat florom i faunom, a pogotovo florom.

Kupres se nalazi u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, na Kupreškoj visoravni površine 567 km2 i nadmorskoj visini oko 1200 metara.Postoje različita tumačenja oko nastanka imena Kupres. Uglavnom se historičari slažu oko onog gdje ime potiče od staro-ilirske riječi: kup i rrash. Prva riječ znači duboku zdjelu, a druga ravnicu. U Kupresu se ukrštaju kontinentalna i mediteranska klima. Zime su oštre, sa obilnim snijegom, mnogi će reći, kao sibirske, a ljeto  je toplo i sunčano. 

Kupres i njegova sela su smješteni na tri ravna polja i to: Kupreško polje, Vukovsko polje i Ravno polje. Na Kupresu se nalazi oko  40 biljaka,koje su označene kao endemske..

Kadulja,kamilica,matičnjak,metvica,bokvica,majčina dušica,neven,bijeli i crni sljez,divlji luk,maslačak,bazga,medvjeđe uho,gospina trava,kopriva,samo su mali dio iz bogate riznice ljekobilja koje se može ubrati na Kupresu.

Šumsko voće:divlje borovnice, maline, kupine, divlje jabuke, kruške, trešnje, boba, glog ,divlji šipak i  drugo, pravo su malo bogatstvo, još nedovoljno iskorišteno. Također,ako volite gljiive,onda ste opet na pravoj adresi,ako se nalazite na Kupresu u jesen. U Kupresu možete ubrati livadske i šumske gljive.

Kupres je poznat kao stočarski kraj. Ima bogate pašnjake i livade prekrivene raznim biljkama. Ono što je interesantno za Kupres jeste da je prelijep i u zimskom i u ljetnom periodu, stalno ima nekih aktivnosti. Ljepota kupreških polja u proljeće i ljeto se ne može opisati.To se naprosto mora doživjeti.

Gradina u Tešnju - Tvrđava iz srednjeg vijeka

Tešanje je jedan zaista prelijep grad koji me uvijek malo podsjećao na Travnik. I Tešanj kao i Travnik ima svoj stari grad koji se ovdje zove Gradina. Stari grad Tešanj ili Gradina izgrađen je na uzvišenju u kotlini, uz rijeku Tešanjku, na strmoj i jednim dijelom odsječenoj litici brijega, teško pristupačan sa tri strane. Po tipu svoje namjene pripada skupini većih, utvrđenih gradova na uzvišenju.Arhitektonsku struktru starog grada line dvije cjeline. Prva je gornji dio grada iz srednjovjekovnog perioda. Drugu cjelinu čini donji grad koji je nastao u osmanskom periodu. Utvrđeno naselje iz srednjovjekovnog perioda je podignuto na vrhu stjenovitog brijega. Tu je sagrađena donžon kula, ograđeno dvorište i ulaz u ovaj najstariji dio grada. Na sjeveroistočnoj strani dvorišta izgrađena je dvanaesterougaona kula koja je bila glavna odbrana srednjovjekovnog grada. Između ove i donžon kule izgrađena je u perimetralnom zidu mala pravougaona kula. U dvorištu su bile sagrađene drvene zgrade za stanovanje i jedan bunar koji je danas zatrpan. U blizini dvanaesterougaone kule izgrađena je sedmerougaona kula. Kod ulaza u grad stajala je kapijska kula ili stražara. Tako je izgledao tešanjski grad u srednjem vijeku, koji je svoj izgled promijenio početkom XV stoljeća i prerastao iz srednjovjekovnog dvora u tvrđavu. Tada je sagrađeno predvorje i još jedna isturena kapijska kula. Po samom rubu uzvišenja izgrađeni su zidovi kojima je zatvoren kompletan odbrambeni sistem.

Gornji dio utvrđenja se zove Kapetanova kula i postoji pismeni dokaz iz 1461. godine u kojem tadašnji i posljednji kralj srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva Stjepan Tomašević poklanja kulu stricu Radivoju. Na osnovu arheoloških iskopina utvrđeno je da je Gradina i mnogo starija.

Druga kula se zove "Dizdareva kula" i izgrađena je 1747. godine, a donji dio, ispod kula je sagrađen u Osmanskom periodu. Osmanlije su u Bosni vladale od 1463. do 1878. godine. Zanimljivo je da Gradina, u klasičnom vojnom smisli, kroz historiju nikada nije bila osvojena. Geostrateški položaj je diktirao da su svi koji su pokušavali da je zauzme odustajali.

Planina Lelija

Planina Lelija se nalazi u istočnoj Hercegovini, u blizini Kalinovika i Foče. Najviši vrh Lelije je Velika Lelija na 2.032 metara nadmorske visine. Osim ovoga značajni vrhovi su i vrh Todor (1.949 m) te Saikov Vrh (1.562 m.). Sa jugoistočne strane nadovezuje se na planinu Zelengoru. Lelija dijelom pripada Nacionalnom parku Sutjeska.

Na putu prema vrhu Lelije nalaze se dva izvora. Prvi je Jablan vrelo, koji je lijepo uređen, a drugi je nedaleko od vrha i nema puno vode u njemu. Nedaleko od malog vrela se izlazi na čistinu odakle se pruža prelijep pogled na Zelengoru. Sa Lelije se pruža zaista prelijep pogled na Bosnu i Crnu Goru. Planina Lelija je još jedna planina u nizu koju vrijedi posjetiti i doživjeti jedno zaista posebno iskustvo.

Bosna i Hercegovina je zemlja planina i zaista trebamo više pažnje posjećivati ovim biserima prirode.

Vodopad Ugrić i Ugar

Već sam pisala o Vlašiću i njegovim ljepotama, a ovo je još jedna od ljepota koja se gore nalaze - vodopad Ugrić i rijeka Ugar. Vodopad Ugrić na planini Vlašić je neprocjenjivo bogatstvo prirode. Jednostavno, nešto što se mora sačuvati za sve naredne generacije.  Rijeka Ugar je desna pritoka Vrbasa. Izvire pod obroncima Vlašića na sjeverozapadnoj strani i u velikom padu dubi kaskadno korito, stiješnjeno kamenim blokovima, sabirući usput vode iz mnoštva potoka, vododerina i planinskih vrela. Ugar je dijelom granična rijeka između teritorija Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine. Tu, u svom gornjem toku, sa svakim novim kilometrom koji rijeka prođe u svom izlomljenom toku, Ugar kao da se nadima, bubri i širi u sve većim virovima, u čijoj pjeni i zelenim bentovima utočište nalazi ugarska pastrmka, svijetle, gotovo srebrnkaste pigmentacije, posute peludom malih oranž tufnica. Društvo joj prave valjkasti pijori zlatastih trbuščića i pokoji mramorisani pešić, što često završi u čeljustima kao iskri brzih pastrmki.

Ugrić se nalazi ispod ski lifta Ugar, uljeva se u rijeku Ugar. Manjeg je toka nego sam Ugar. Ima dva prekrasna vodopada. Vodopad je visok nekih 15m i pruža mogućnosti prolaska ispod njega.

Voda je izuzetno hladna čak i po najvećem suncu. Mnogobrojni Travničani bježe upravo ovdje u toku vrelih ljetnih dana. 

Etno selo Stanišići

Etno selo Stanišići se nalazi na izlazu iz Bijeljine. Ovo etno selo je naprosto prelijepo i vraća nas precima i prirodi, i njihovom nekadašnjem načinu života.

Ovo selo je osnovano 2003. godine i predstavlja autentično planinsko selo u sred semberske ravnice. Svi detalji su precizno urađeni i imaju svrhu kakvu su imali prije mnogo godina. Autentičnost je ovdje jako bitna i stoga je posvećena pažnja svim sitnicama. U selu se danas izdvajaju dvije cjeline, Jedna prikazuje svetovni život i izgrađena je od drveta. Čine je drvene kuće – brvnare sa pokućstvom koje im je vijekovima pripadalo. Kuće povezuju popločane kamene staze, a u centru sela su dva jezera. Druga cjelina je duhovnog karaktera i predstavljena je srednjevjekovnom arhitekturom građenom u kamenu, koja je u stvari skup replika istorijskog i religijskog značaja.

Selo čine vodenice, mljekarnik,kovačnica, kameni bunar, ambar i autentične drvene kuće, sa prikazom pokućstva i narodnih nošnji. Mlin potočar je napravljen 1937. godine i još je u upotrebi kao i vodenica iz 1917. godine u kojima se još uvijek melje brašno za pogačice koje se služe u restoranu. Unutra se nalazi sve što je mlinaru bilo potrebno za boravak u njemu za vrijeme sezone mljevenja žita. Mljekarnik je iz 1948. godine. To je zgradica za preradu mlijeka i čuvanje mliječnih proizvoda, sa svim drvenim posudama. Mljekarnici su bili dobro provjetreni i čisti, a u njih su mogle ulaziti samo žene koje su se time bavile.

Svi objekti ove cjeline smješteni su u blizini jezera i potoka koji između njih vijuga, a povezani su stazama popločanim kamenom. Sa izvora stalno dotiče čista voda koja je svuda po selu.

Blagaj - Izvor rijeke Bune

Ovo je mjesto koje me potpuno očaralo kada sam ga prvi put posjetila. Jednostavno je čarobno i prelijepo, plijeni svojom ljepotom i osvaja svakoga ko dođe. Ovo je oaza mira i prirodne harmonije, mjesto gdje je spojena tradicija, historija i kultura. Vrelo rijeke Bune se nalazi 12 kilometara od Mostara, najjači kraški izvor na teritoriju Evrope sa prosječnim godišnjim protokom vode od 43 m³ u sekundi. Izvor se nalazi ispod kamene litice visoke 200 m, a u blizini samog izvora je sagrađena i Derviška Tekija, koja sa okolnom prirodom čini jedinstvenu i neponovljivu cjelinu. Voda izvire iz pećine široke 15 metara, a francuski ronioci su istražili da je podzemni tok vrela Bune dug oko 200 metara. Voda je izuzetno hladna i čista i predstavlja stanište endemske vrste potočne pastrmke.

Blagaj ima iznimno veliki broj sunčanih dana, gotovo 200. Stoga i ne čudi činjenica da oko 170 vrsta ptica nalazi stanište na ovim prostorima. Između njih najpoznatiji je bjeloglavi sup (Gyps fulvus) vrsta kojoj prijeti istrebljenje, koju možemo još sresti jedino na otoku Cresu.

Prema predaji, tekiju na vrelu Bune osnovali su derviši bektašijskog reda u XVl vijeku. Zasigurno znamo da je tekija postojala već sredinom XVll vjeka o tome svjedoči Evlija Čećebija koji je zailježio da je mostarski muftija Zijaudin Ahmed-ibn Mustafauz izvor Bune dao sagraditi tekiju helvetijskog reda u '' kojoj derviši vode prijateljske azgovore i naučne diskusije''.

Sredinom XlX vijeka obnavlj je Omer-paša Latas, i od tada pripada kaderijskom redu. Danas je tekija u posjedu nakšibendija.

Ovo mjesto je izuzetno posjećeno i sa razlogom veliki broj turista ovdje dolazi. 

Etno selo Kotromanićevo

Etno sela su uvijek bila jedna super zanimljiva i ekstravagantna turistička atrakcija. Etno selo Kotromanićevo koje se nalazi 20 kilometara od Doboja. Svakom detalju je posvećena maksimalna pažnja. Ovdje kada dođete imate osjećaj kao da ste se vratili u srednji vijek - sve je kao u nekoj bajci sa vitezovima i kraljevima. Jedno sasvim novo i nezaboravno iskustvo ćete doživjeti upravo ovdje. U isto vrijeme ćete uživati u savremenim sadržajima prilagođenim ovoj starinskoj arhitekturi.

Sve je smješteno u netaknutoj prirodi, tako da će svi oni koji vole prirodu ovdje baš uživati u raznim sportskim aktivnostima kao što je paraglajding, lov, lovačka druženja, ribolov i slično. Također se ovdje organizuju i viteški turniri. Eh, to je stvarno nešto posebno i neobično, za pamćenje.

Stvarno je posvećena pažnja svemu i o svemu se vodi računa, i mnogo je razloga da se ovo selo posjeti.

Pješčane piramide u Foči

Bosna i Hercegovina je izgleda puna piramida. Svi znamo za piramide u Visokom, ali koliko vas je čulo za pješčane piramide u Foči?? Ove pješčane piramide su pravi prirodni fenomen i nalaze se u selu Dančići u mjestu Pirni Do, nedaleko od Foče. Erozijom tla, dugim nizom godina nastajale su kao posljedica agresivne sprege mrazeva, ljetnih vrućina, kiše i  jakih vjetrova.

Nazvane pješčane piramide, iako nemaju piramidalan oblik, izbrazdani pješčani stubovi se uzdižu iz svojih širokih temelja i sužavaju prema vrhu te predstavljaju izvanrednu geomorfološku rijetkost na ovim prostorima. Ne zna se tačna starost ovih piramida, ali se procjenjuje na oko 200 godina. Zanimljiva je činjenica da proces erozije tla i dalje traje, tako da one ne nestaju, već i dalje rastu i razvijaju se. 

Ovaj prirodni fenomen bi u svijetu bila prava turistička atrakcija, ali kod nas nažalost to nije slučaj. Naime, ove piramide su zaboravljene i rijetki su oni koji ih posjećuju. U prošlosti su mnogi putopisci pisali o ovom prirodnom fenomenu, a jedan od njih je i Dragutin Deroko koji je jedno vrijeme boravio u Foči, vozio se splavom niz Drinu i posjećivao pješčane piramide.

Iskreno se nadam da će ova predivna priroda biti iskorištena u turističke svrhe. Ovakvi prirodni fenomeni su rijetki i trebali bi da ih čuvamo na svaki mogući način. 

Nacionalni park Kozara - Krajiška ljepotica

Planina Kozara se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, i ovo je mjesto gdje možete uživati  prelijepoj prirodi i ambijentu, te usput obnoviti svoje zdravlje. To je niska, ostrvska planina smještena između Panonske nizije na sjeveru i Dinarida na jugu, te omeđena rijekama Savom, Unom i Vrbasom.

Iako visina njenih vrhova ne prelazi 1000 metara nadmorske visine, Kozara svojom visinom, prostranstvom i ljepotom dominira ovim dijelom BiH. U narodu je poznata kao „Krajiška ljepotica“ zahvaljujući svojim gustim kompleksima listopadnih i četinarskih šuma, proplancima, bistrim potocima te bogatstvu flore i faune.

Planinarenje, biciklizam, sportsko penjanje i skijanje čine boravak na Kozari potpunim. Obilježene pješačke staze pružaju izvrsnu priliku da upoznate ovu planinu, uživate u njenim slikovitim pejzažima, a istovremeno poboljšate svoju psihofizičku kondiciju. Centralni dio planine Kozare, površine 3.494,5 ha, proglašen je nacionalnim parkom 1967. godine. 

U svako godišnje doba Nacionalni park Kozara nudi nešto posebno: s proljećem ozelene i ožive gusti šumski  kompleksi; ljeti svježi vazduh i hladovina visokih četinara pružaju osvježenje od vrućina; jesen očarava svojim bojama, a zimi snježni pokrivač omogućava uživanje u čarima zimskih sportova.

Od znamenitosti možete posjetit kapelu posvećenu rođenu blažene djevice Marije, izgrađena 1903. godine na lokalitetu Pilanište. Kada je kapela sagrađena mještani su je nazvali Mehmedova crkva, jer je, kako legenda kaže, bila nijemo svjedočanstvo zabranjene ljubavi između Marije, kćerke austrijskog preduzetnika Karla Šmucera, i Mehmeda Kulašića iz Kozarca, koji je radio kod Šmucera na pilani.

Parkom dominira Memorijalni kompleks kojeg čine Spomenik (podignut 1972. godine u znak sjećanja na poginule borce Drugog svjetskog rata), Memorijalni zid i Muzej.