Mostar - Grad sa prelijepim Starim mostom

Mostar je za mene jedan od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. To je grad u kojem bih mogla da živim. vijek me oduševljavao svojim ljepotama, kulturnim i historijskim spomenicima. Mostar je najveći grad Hercegovine. Ljeta su ovdje izuzetno topla. Imam prijatelja dole koji je dolazio u posjet u ove naše malo hladnije Travničke krajeve. Dolazio je u ljetnom periodu kada je bilo stvarno vruče i ovdje kod nas. Ali, njemu nije bilo nimalo vruče. Štaviše, morao je obući jaknu, sav je pomodrio. Nama je to sve izgledalo smiješno, ali on je navikao na vrelu mostarsku klimu. Jednostavno to je bio šok za njegov organizam. I nama se dešava nešto slično. Nama je dole prevruće i teško nam se naviknuti na tu klimu.

Osim klime, za Mostar se vezuju dva simbola, a to su Stari most i Neretva. Most je dug 29 metara, 4 metra širok i 24 metra visok. Stari most u Mostaru je podignut 1566. godine. Ne znaju se sa sigurnošću svi detalji gradnje ovog mosta, ali jedno je sigurno - nikoga nije ostavljao ravnodušnim. E, onda se desio taj odvratni rat i ova ljepota je bila jedna od meta koja je nastradala. Most je obnovljen 2004. godine i uvršten je na popis svjetske kulturne baštine UNESCO - a. Svake godine se tradicionalno održavaju skokovi sa ovog mosta, i ako ste u prilici da budete t kada se to dešava, definitivno to ne smijete propustiti.

Neretva je jedna od najljepših rijeka u Bosni i Hercegovini. Plijeni pažnju svojom izrazito zelenom bojom. Ima jedna legenda vezana za ovu rijeku, pa ću je podijeliti sa vama. Stara legenda kaže da jednom godišnje, u noći između 1. i 2. avgusta, rijeka Neretva svojim čudnim šumom, neki se zaklinju da je to rika, doziva svoje žrtve. Iz dubokih virova i brzaca tada dopire rika čudesnih podvodnih bića, koja se okupljaju i odabiru svoju žrtvu. Priča o čudnom strancu stiže iz davnih vremena, kada je Mostar bio sasvim maleni gradić. Jednog takvog 2. avgusta u grad je došao naočit mladić, žute kose i obrva. Nije se znalo od kuda je došao, ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio. Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima. Plijenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primijetili kada se, umoran i pregrijan od nesnošljive avgustovske vrućine (ćelopeka), ne znajući za legendu, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio. Danima poslije, vješti plivači sa Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao. Jedini trag njegovog boravka bile su haljine, pažljivo složene na stijeni. Nitko ih nije dirao. Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se „Žuti”, tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota. I dosadilo narodu prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj.

A onda, iznenada, jednoga jesenjeg dana, „Žuti” se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor. Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio u prazno. Bijaše obučen u istu onu odjeću, koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i niko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na sijelima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.

Od ostalih historijskih spomenika značajni su slijedeći - Kriva ćuprija ( minijaturna verzija Starog mosta ), Kule Tara i Halebija, Sahat kula, partizansko groblje i naravno nezaobilazna statua Bruce Lee - ja.