Zenica - Moj grad

Zenica je moje rodno mjesto i moj najdraži grad, grad u kojem sam provela najljepše trenutke u svom životu. Najveća mi je želja da jednog dana tamo odselim i da nastavim svoj život u ovom gradu u kojem imam toliko uspomena i lijepih sjećanja.

Ovo je grad koji je trenutno u usponu i konstantno se dodatno razvija i proširuje. Svaki put kada odem tamo, imam nešto novo za vidjeti.

Evo malo historijskih činjenica o ovom prelijepom gradu. Priča o Zenici ne počinje s industrijom ni socijalizmom. Ovaj je kraj zbog svojih prirodnih pogodnosti već odavno bio naseljen. Usavršavanjem obrade metalnog oruđa i oružja početkom 1. tisućljeća pr. Kr. širi se utjecaj Ilira na ovim područjima. Oni dominiraju sve do 168. g. pr. Kr. kada Ilirsko kraljevstvo dolazi pod rimsku vlast, a time i čitav teritorij današnje Bosne i Hercegovine. Godinama će se Iliri još dizati protiv Rimljana, da bi posljednji njihov otpor bio slomljen 9. g. p. Kr. Upravo su Desidijati koji su naseljavali i zenički kraj posljednji bili pokoreni. Stari grad Vranduk (Arduba) bio je njihov važan centar. Od tada ovaj kraj čvrsto stoji pod rimskom upravom, u okviru provincije Dalmacije. Usprkos udaljenosti od središta Carstva, ni u rimsko vrijeme ovaj kraj nije ostao beživotan. Naprotiv, najznačajniji arheološki nalazi ovog kraja potječu upravo iz rimskog doba, a sudeći po njihovom bogatstvu, život je u to vrijeme ovdje bujao.

Nakon antičkog procvata uslijedio je tamni period u kojem su slavenska i druga plemena uništila veći dio postojećega civilizacijskog nasljeđa. Međutim, već u vrijeme Kulinove i srednjovjekovne Bosne grad Vranduk kao krajnja sjeverna utvrda ponovno zadobiva važnu političku, ekonomsku i kulturnu ulogu. Događaj koji će obilježiti srednjovjekovnu povijest Zenice i odrediti daljnji tijek povijesti čitave Bosne i Hercegovine poznata je abjuracija: godine 1203. predstavnici bosanske vlastele na čelu s banom Kulinom javno se odriču krivovjerja pred papinim poslanikom, najvjerojatnije baš na Bilinom polju u Zenici. Po dolasku franjevaca u Bosnu u zeničkom kraju postoji samostan Sv. Marije i crk­va Sv. Tome u Vranduku, te crk­va Sv. Juraja u Podbrežju.

Prvi spomen Zenice pod ovim imenom nalazi se u jednom dubrovačkom dokumentu iz 20. III. 1436. koji govori o osmanskim napadima kod Podvisokog i Zenice. Kad su Osmanlije osvojili ova područja, da bi ih zadržali pod svojom vlaš­ću, ponovno su osnovali Bosansko Kraljevstvo. Sjedište tog kraljevstva bilo je u Vranduku, ali je ono već 1476. godine ukinuto. Otada Zenica gubi na značaju.

Nakon okupacije, austrougarska vlada pokreće niz kapitalnih projekata šireg društveno-ekonomskog značenja koji će bitno promijeniti i fizionomiju grada i život njegovih stanovnika: željeznička pruga od Zenice do Bosanskog Broda (1879), Rudnik ugljena (1880), pruga od Zenice do Sarajeva (1882), Tvornica papira (1885) te Željezara (1892) koja će postati simbol industrijskog i urbanističkog razvoja grada.

Između Svjetskih ratova Zenica stagnira i u političkom i ekonomskom smislu. Tek pred sami Drugi svjetski rat dolazi do proširenja Željezare, koja sa svojih preko 4.000 radnika postaje najveće poduzeće u državi.

Zenica je danas upravno središte Zeničko-dobojskog kantona. Devedesete su i njoj donijele velike promjene: demografske, ekonomske, kulturne.